Kada me neko pita ili kada sama pokušavam da evociram najbezbrižniji trenutak svog dosadašnjeg života, prvo što zamislim je linija horizonta koja spaja more i nebo. Zatim se u kadru stvori sitan lepljivi pesak, a onda kroz njega poput neke nestabilne životinjice protrčim ja u rozim kupaćim gaćama na bele tufnice kako lebdećim koracima šljapkam po plićaku sa ogormnom zašećerenom krofnom u ruci. Moj život je ono što se dešava od mora do mora, i tako je od prvih koraka koje sam napravila upravo na plaži. Sigurna sam da odmah nakon sloja kože imam skrivene redove nevidljivih škrgi koje jedva čekaju leto i so da se aktiviraju. Trenutak kada ležim na površini vode održavajući se je nešto najsličnije letenju, a zvuk disanja koji čujem tada u glavi, čini mi se kao jedino mesto gde zaista uspevam da čujem i umirim sebe.

Posle izuzetno teške i naporne dve godine iza sebe, tokom kojih sam dala otkaz, ostala trudna, rodila bebu, našla novi posao, pretrpela najstresnije ali i najsavršenije životne okolnosti, beg mi je bio više nego potreban. More i izmeštanje iz svakodnevnog je bilo jedina adekvatna terapija za sav koktel emocija, pregorevanja, umaranja koja sam preživela. Međutim, ovo more je pretendovalo da se razlikuje od ostalih pre svega jer idem sa hodajućom bebom koja otkriva svet, a kojoj sam ja centar sveta.

Godinama slušam različita predanja i urbane legende kako “odmor sa detetom nije odmor” i “more nije more” i bila sam uplašena od svega što me očekuje.

Zamišljala sam sebe kao hobotnicu koja u isto vreme kuva grašak na plus 40 u apartmanu, maže dete kremom dok ne postane potpuno belo kao Kasper, pravi dvorce od peska, menja pelenu. Samo sekund razmišljanja o tome šta sve treba poneti bio je dovoljan da prvi put u životu dovedem u pitanje mora kao metaforu za život i slobodu i vizualizujem brodolom. Osim pomenutih pretnji i kleveta, od skoro svake drugarice dobila sam dobronamernu preporuku i savet - povedi mamu. I zbilja, dosta njih je ovo leto planiralo upravo sa svojim mamama, što mi je zazvučalo jako simpatično. Toliko dugo goriš od želje da odeš sam na more bez roditelja i raširih krila tinejdžerske pomahnitalosti i seksualnosti u potpunosti, a onda se opet vratiš tu, i na terasi apartmana čekaš supu iz kesice koju će da ti sipa mama, dvadeset godina kasnije.

Prema istraživanju Medicinske Škole Hardvard, odlazak na odmor majke i ćerke jednom godišnje može značajno unaprediti vaš imuni sistem i pomoći u ublažavanju stresa, a istovremeno smanjiti šanse za bolesti srca, tako da smo nas tri osobe sa četiri titule: dve mame i dve ćerke otišle u malo bekstvo na grčko ostrvo.

Ovo more povezalo je više stvari u jednu čvrstu celinu i moćnu energiju. Pre svega uspela sam nadomestim sve vreme osećaja krivice što mi je mala beba u vrtiću dok ja izgaram na poslu. Nadoknadile smo i napunile zalihe dodira koža o kožu, tuširale se zajedno i jahale talase. Pročitale Malu Sirenu trideset puta i skupile sve bele školjkice sa plaže. Potrošile sve kreme i ponele pesak sa pola plaže u kosi, gaćama i prevojima. Sa druge strane, konačno sam uspela da razgovaram sa svojom mamom koja inače ne živi u istom gradu kao i ja, a za koju je godina za nama bila jednako izazovna i intenzivna. Uspele smo da horski odahnemo u isto vreme i uživamo u naporu ali i lepoti gledanja malog bića koje upoznaje prirodu, zemlju i vodu i jednako se oduševljava svakim elementom. Shvatamo koliko nam u životu zapravo nedostaje dečijeg, iskrenog i iskonskog oduševljenja malim stvarima, kakav je zapravo i naš sam odmor.

More sa mamom je dobro i iz praktičnog razloga - jer zaista uspete da odmorite. Ukoliko ste nešto zaboravili da ponesete na plažu, bez brige, rezervna verzija je sigurno u maminoj torbi. Možda nisam stigla da pojedem girosa koliko inače pojedem, izađem u klub ili odem na krstarenje, ali mi je nekoliko sati duži san i nekoliko metara duže plivanje spasilo celu ovu urnebesnu i haotično nategnutu godinu. Pronašla sam prostor za sebe, bilo da je on podrazumevao duže zadržavanje pod tušem, igranje igrica na wc šolji, ili ispijanje hladnog nesa u hladu, predstavljao je dragocenu oazu koju nemam često prilike sebi da priuštim. Hranila sam se maminim osmehom i bebinim tragovima stopalca u pesku. Upoznavala sam novo biće koje sam stvorila, ali usput i otkrivala nove stvari o onom koje je mene stvorilo, a koje se kao i ja, vremenom menjalo.

Moja nova uloga mame ali i mamina bake iznedrile su i neke nove tačke sukoba, no postoje pametni načini da se oni prevaziđu. Profesorka lingvistike Deborah Tannen sa Georgetown Univerziteta koja se u okviru svoje knjige: You're Wearing That?: Understanding Mothers and Daughters in Conversation bavi upravo komunikacijom između majki i ćerki naglašava da sveže mame mogu da podnesu mnoge kritike, ali one vezane za način odgajanja deteta ih posebno pogađaju. S toga, bakama savetuje da se pre nego što nešto izuste, ugrizu za jezik jer se čak i benigna sitnica može protumačiti kao kritika, a ćerkama da pokušaju da razumeju da nešto možda zvuči kao kritika, a u stvari je izražavanje ljubavi i brige.

Sa dolaskom bebe počela sam jače da osećam potrebu da brinem o svojoj mami. Da mislim o njoj, da je zovem, da je razumem, da je zagrlim.

Češće razmišljam o njenim postupcima vezanim za mene, koji su mi pre bili neprimetni i nevidljivi, a sada odjednom toliko veliki, vredni, važni i formativni. Odlazak sa mamama na odmor je zaista nešto što možete lepo da učinite za sebe i za nju. Plavetnilo mora je zapravo kao zagrljaj mame: smirujuće, bezuslovno i beskonačno. Iako nije uvek tu, traje zauvek.

Tekst: Iva Parađanin