Reč je o romantičnoj drami u kojoj protagonistkinja Lucy bira svog životnog partnera. Da li da se opredeli za Henryja, imućnog finansijera, ili da obnovi vezu sa Johnom, svojim relativno siromašnim bivšim momkom koji i dalje pokušava da postane glumac? Uprkos tome što pripada srednjoj klasi i nije joj potreban bogati muž, Lucy ne preza od toga da istakne koliko je njena dilema oblikovana finansijskim pozicijama oba muškarca. Protagonistkinja hvali bezbrižnost sa kojom Henry plaća račun i kudi Johna jer i dalje živi sa dvojicom cimera.
Lucy radi u kompaniji koja profesionalno upoznaje ljude sa ciljem braka. Za nju je ljubav tek sekundarna zamisao kada posmatra ljubavne odnose. Reč je o čistoj ponudi i potražnji koje zavise od naših atributa. Za žene: lepota, mladost. Za muškarce: novac, prestiž i dobar nivo fakultetskog obrazovanja. Ispod iluzija o ljubavi kao glavnoj motivaciji za brak, Lucy pokazuje da je reč o jednostavnoj matematici.
Film je pokrenuo ogromnu debatu o prirodi braka i emotivnih odnosa u modernom društvu. Jedna strana tvrdi da je rediteljka Celine Song ispravno ogolila savremeno poimanje ljubavi. „Hladno, proračunato i nimalo romantično“, bila je reakcija drugih.
U svetu koji ne može da odabere da li je brak i dalje bitan, šta je zapravo vrednost braka danas?
Brak kao ekonomski sporazum
Stope sklopljenih brakova širom sveta postepeno, ali sigurno opadaju, dok stope razvoda rastu. U Srbiji je u 2024. godini sklopljeno više od 30 hiljada brakova, dok se stopa razvoda povećala za 4,3 odsto, pokazuju podaci Republičkog zavoda za statistiku. Sve kasnije ulazimo u brak; muškarac u Srbiji u proseku tek sa 34 godine sklapa brak, a žena sa 31. Brak više nije ni preduslov za zajednički život, što svedoče i podaci o porastu vanbračnih zajednica. Šira prihvaćenost razvoda i samohranog roditeljstva takođe potvrđuje da je brak izgubio oreol poželjnosti koji je nekada imao.
Važnost koju i danas pripisujemo braku deluje neobično iz istorijske perspektive. Na Zapadu je brak dugo predstavljao pokušaj porodica da strateški uvećaju svoje bogatstvo i obezbede više moći. Dodatno, brak je neretko dolazio uz privilegije od države koja ga je videla kao način da građani postanu disciplinovani i osiguraju potomstvo, što vidimo i kroz podsticaje za kupovinu nekretnina u Srbiji koji favorizuju parove u braku.
Za žene je brak oduvek bio ekonomsko pitanje, čujemo u čuvenom romanu Little Women. U poznatom klasiku Pride and Prejudice, spisateljica Jane Austen tačno navodi da gospodin Bennet zarađuje 10 hiljada funti godišnje. Danas takozvani treneri za ženstvenost na TikToku redovno savetuju ženama da u braku pre svega traže ekonomsku sigurnost, pa tek sve ostalo. Britanska aktivistkinja i autorka Chidera Eggerue izazvala je kontroverzu kada je prošle godine javno podelila kako je sa muškarcima primarno radi ekonomskog boljitka, poredeći prosečan brak sa prostitucijom. Postoji čak i deo popularne platforme Reddit pod nazivom Waiting_To_Wed, posvećen pre svega ženama koje žele da ih partner što pre zaprosi.
Argument koji i danas veliki deo emancipovanih žena iznosi jeste da, po većini parametara, muškarci profitiraju više od braka. Žene i dalje obavljaju većinu kućnih poslova, posvećuju više sati odgajanju dece, većina njih paralelno i radi. Stoga je neizbežno govoriti o finansijama budućeg supruga. „Odabir partnera jeste najbitnija finansijska odluka koju žena može da donese“, glasi popularni savet.
Za muškarce, ekonomski aspekt braka takođe nije zanemarljiv. Tema braka neretko dolazi uz pitanja finansijskih postignuća muškarca. Tako, na primer, u delovima Kine vlada društvena norma da muškarac razmišlja o braku tek onda kada ima sopstvenu nekretninu. Sve veća ekonomska nesigurnost i poteškoće u pronalaženju stabilnog zaposlenja možda kriju deo razloga za sve kasnije ulaženje u brak. U većini razvijenih zemalja sve je teže imati pristojan standard života ukoliko je samo jedan partner zaposlen. U Velikoj Britaniji najveći pad broja brakova dogodio se upravo među najsiromašnijima i radničkom klasom, potvrđujući ekonomski pritisak na brak, pokazuju statistike iz 2018. godine.
Opasno je videti brak samo kao ekonomski projekat
Sveopšta ekonomska nesigurnost neizbežno gura oba pola ka tome da čeznu za ekonomskom sigurnošću koju brak obećava. Preskupa potrošačka korpa, nepristupačnost nekretnina, visoke stanarine. Podeliti finansije i na taj način povećati ekonomsku sigurnost nije zanemarljiv aspekt braka.
Ipak, ukoliko vidimo brak većinski kao ekonomsku računicu, svi ćemo biti na gubitku. Za žene, potpuno ekonomsko oslanjanje na muškarca ostavlja ih u ranjivoj poziciji. U slučaju prekida braka, ostajete bez velikog dela ili celokupne finansijske podrške. Ukoliko ste odustali od svoje karijere, nije jednostavno nastaviti je kada budete na to primorani. Neizbežno je i pitanje dinamike odnosa u kojem jedna strana drži finansijske uzde. Dodatno, fokusiranje na ekonomsku poželjnost partnera zanemaruje druge, neretko važnije kvalitete budućeg supružnika: emotivnu zrelost, komunikativnost, vernost, brižnost. Ono za šta se feminizam godinama borio jeste sloboda u biranju životnog partnera. Prenaglašavanje ekonomskih faktora prilikom odabira partnera vraća borbu za rodnu jednakost nekoliko koraka unazad.
Opasnost za muškarce koji vide brak kao ekonomski projekat nalazi se u ogromnom pritisku visokih i neostvarivih očekivanja. Nažalost, ogroman finansijski uspeh je redak ishod. Ideal u kojem čitava porodica živi od jedne plate danas je daleko od realnosti za većinu. Usamljenost među muškarcima je u velikom porastu, pa brak za muškarce ima sve veću emotivnu i socijalnu važnost. Stoga je uvredljivo tvrditi da samo oni koji zarađuju određenu količinu novca godišnje zaslužuju partnerku i brak. Potreba za emotivnom povezanošću nalazi se u svakom ljudskom biću i nadilazi klasnu pripadnost.
Da li je brak na kraju dana samo matematika?
Na potpuno drugom spektrumu postoji romantičarska koncepcija braka kao finalne forme otelotvorenja ljubavi između dve osobe. Supružnik više nije samo romantični partner. Mi zapravo tražimo prijatelja, roditelja buduće dece, savršenog erotskog partnera, terapeuta, poslovnog partnera, administrativnog saradnika. Čak i naizgled hladnokrvna provodažijka Lucy u filmu priznaje da i ona želi ljubav na prvom mestu, pa makar i na uštrb ekonomske sigurnosti. Kako navodi Esther Perel, čuvena terapeutkinja za parove, očekivanja od braka nikada nisu bila veća, što čini da ih nikada nije bilo lakše izneveriti.
Zavodljivo je posmatrati brak na način na koji to čini provodažijka Lucy u filmu Materialists. Sve postaje jednostavno i čisto. Potrebno je samo da obe strane budu zadovoljavajućeg ekonomskog sloja i da se vole. Dugoročno monogamno emotivno partnerstvo između dve osobe ipak izmiče jednostavnim objašnjenjima. „Jednačina sa više nepoznatih“ bolji je opis računice koju izvodimo pre nego što stanemo pred matičara.
Ono što razgovor o braku danas, kao i film Materialists, potvrđuje jeste da smo daleko od utopije gde će brak biti isključivo kruna ljubavi dve osobe. Sadržaj braka možemo stvoriti sami, ali je njegov oblik pod uticajem društvenih i ekonomskih sila koje nismo birali. Rasprava o tome da li je bitno koliko vaš supružnik zarađuje i da li dovoljno „volite“ svoju suprugu mnogo je lakša od rasplitanja faktora koji kroje sudbinu braka. To zasigurno nije jednostavna matematika.