Da li ste svesni koliko film i mediji uopšte utiču na naše poimanje sveta i obrasce ponašanja? Kada su ženski likovi u pitanju, žensko iskustvo na ekranu najčešće biva prikazano dvodimenzionalno, oduzimajući ženskim likovima humanost i kompleksnost ljudskog iskustva, što itekako utiče na gledaoce i reflektuje se na ulogu žena u društvu.

Arhetipi, ili tipologije na filmu, prepoznatljive su i ponavljajuće uloge koje likovi preuzimaju, bazirane na društveno konstruisanim normama i očekivanjima. Oni funkcionišu kao skraćenice za prenošenje informacija o likovima, omogućavajući gledaocima da brzo razumeju njihovu ulogu u priči. Međutim, dok arhetipi mogu pojednostaviti narativ, oni često perpetuiraju stereotipe i redukuju složenost ljudskih iskustava na jednostavne, lako prepoznatljive obrasce. To može biti posebno štetno kada su u pitanju ženski likovi, jer im se oduzima individualnost i u dosta slučajeva se svode na sporedne uloge u muškim pričama.

Arhetipi su duboko ukorenjeni u našu kolektivnu svest, oblikujući način na koji percipiramo sebe i druge.

Na filmu, ženski likovi su često svedeni na uloge koje ih definišu u odnosu na muškarce – majke, ljubavnice, žrtve, heroje. Ovi arhetipi ne samo da ograničavaju raznolikost ženskih iskustava, već perpetuiraju štetne stereotipe koji utiču na stvarni život žena. Jedan od najštetnijih arhetipova je upravo 'ludača', kao i njegova podkategorija 'seksi ludača'.

Arhetip 'ludače' potiče iz književnosti i mitova odavno. Pomislite na Kasandru iz grčke mitologije, koja je zbog svojih proročkih sposobnosti smatrana ludom, ili na Ofeliju iz Šekspirove drame Hamlet, čija je emocionalna ranjivost dovela do tragičnog kraja. Ovi prikazi reflektuju društvene norme koje često marginalizuju i stigmatizuju ženske glasove i iskustva.

Na filmu, arhetip 'ludače' se koristi da bi se pojačali dramski efekti i opravdala ponašanja drugih likova. Ove žene su često predstavljene kao nestabilne i neuračunljive, čime im se oduzima složenost ljudskog iskustva i svedu na dvodimenzionalne karikature. Njihova nestabilnost se često koristi kao alat za kreiranje napetosti i opravdavanje drastičnih mera drugih likova.

Likovi poput Alex Forrest u filmu 'Fatal Attraction' (1987), koju tumači Glenn Close, Susanne Kaysen u 'Girl, Interrupted' (1999), koju glumi Winona Ryder, i Lise Rowe, koju tumači Angelina Jolie, postaju nosioci svojih mentalnih poremećaja. Njihove složenije osobine i životna iskustva se zanemaruju, a oni su svedeni na simptome svojih stanja. Alex Forrest je prikazana kao opsesivna i destruktivna žena koja uništava živote oko sebe, dok su Susanne Kaysen i Lisa Rowe svedene na problematične pacijentkinje u psihijatrijskoj ustanovi.

Još jedan primer je Justine iz filma Melanholija Larsa von Triera, koju glumi Kirsten Dunst. Justine je prikazana kao depresivna i emocionalno nestabilna žena koja se suočava sa smakom sveta. Njena mentalna bolest se koristi za kreiranje atmosfere i tenzije, ali njena složenost i dubina su često zanemarene u korist dramatizacije njenog stanja.

Nasuprot arhetipu 'ludače', arhetip 'seksi ludače' kombinuje mentalnu nestabilnost sa intenzivnom seksualnom privlačnošću.

Ove žene su zavodljive i nepredvidive, a njihova neuračunljivost se prikazuje kao fascinantna i uzbudljiva, često služeći kao igralište za muške fantazije. U ovom kontekstu, njihova privlačnost se koristi kao opravdanje za njihovo neprimereno ponašanje.

Likovi poput Betty iz filma Betty Blue, María Elene iz Vicky Cristina Barcelona, i Mimi iz Bitter Moon su klasični primeri arhetipa 'seksi ludače'. Betty, sa svojim strastvenim i destruktivnim ponašanjem, koristi svoju seksualnu privlačnost kako bi balansirala svoju mentalnu nestabilnost, stvarajući intenzivnu dramu i emocionalno previranje. María Elena, strastvena i emocionalno nestabilna umetnica, koristi svoju seksualnu privlačnost da bi privukla i zadržala pažnju muškaraca oko sebe, dok njena nepredvidivost dodaje sloj fascinacije i opasnosti. Mimi, sa svojom zavodljivošću i dubokom emocionalnom nestabilnošću, koristi svoju strastvenu prirodu da bi stvorila napetost i dramu u životu protagoniste.

Ova dva arhetipa ne samo što umanjuju složenost ženskih likova, već i perpetuiraju štetne stereotipe o mentalnom zdravlju. Ovakvi prikazi doprinose stigmatizaciji mentalnih poremećaja i marginalizaciji žena koje se bore sa tim izazovima, tako da kroz jedno kritičko posmatranje filmova uopšte i svesnost o uticaju medija, možemo raditi na smanjenju stigme i osnaživanju SVIH žena. Zato naučimo da gledamo filmove iz drugačije perspektive, i koristimo ih za osnaživanje, ne za eskapizam.