Ovde je reč o dva ortaka koji goste, za razliku od drugih vlasnika lokala, ne vuku za rukav, nego za uši, budući da su prilično rigorozni u pogledu kulinarske kulture. Oni su Pavle Farčić, marketing man i Nikola Narančić, chef.

Fine private dine

Kada su shvatili da im se nijedan restoran ne sviđa i da bukvalno nemaju gde da jedu, rešili su da se udruže i naprave kafanu po svojoj meri. Nisu bili baš toliko pretenciozni i bahati u demonstraciji gastro sile, da im ništa ne valja, nego su samo odgovorili na onu čuvenu srpsku opasku: „Pa, što vi ne napravite nešto bolje?“

To je bio prvo Salon 5  u Zemunu, koji je u Srbiju uveo koncept private dininga.

Trebalo je izgurati tih prvih kritičnih šest meseci da se ljudi naviknu da dođu u jedan elegantan, ali ne i nakinđuren salonski stan na prvom spratu kako bi ručali ili večerali. Ponekad potpuno sami. Svakog dana imali su spremljen kompletan menu za dvadesetak gostiju i čekali da im se bar neko javi. Koštalo je i živaca i para. Na prijatelje nisu računali iz mnogo razloga. Ispostavilo se da su bili u pravu. Food business jeste funky, ali za one koji ne znaju i nisu probali, spada u krvav posao.

Food talk

Nikola je dugo godina bio chef u kultnoj tratoriji u Bolonji, koja je na prvi pogled delovala neugledno, ali je hrana bila toliko dobra da su svi italijanski političari strpljivo čekali da se oslobodi neki sto. Kada se vratio u Srbiju, osim svih tajni italijanske kuhinje, doneo je i spravu za ručno pravljenje paste.

Bilo je mnogo onih koji su imali običaj da zavire u kuhinju Salona 5  i ravnodušno primete kako takvu mašinu u špajzu drži i njihova baba. Naravno, ima je svaka sicilijanska nona , ali treba zasukati rukave, zamesiti i razviti testo, da bi pasta fata a casa mogla da opravda kulinarski žargon.

Pečena guščija džigerica jeste posebna priča. Iako deluje lako, ipak ne može svako. Treba je u ključnom trenutku skinuti sa vatre. Ni prerano, ni prekasno. To ih je proslavilo. Pogotovo što je njihov menu knjiga od tri slova sa tek nekoliko predloga za gastronomske odlikaše.

Salon 1905

Uprkos statusu najdekadentnijeg  prostora u gradu, verovali su da restoran u obnovljenom zdanju Geozavoda, zgradi predratne Beogradske zadruge, ne treba da izgleda kao bečka opera.

Zato su se odrekli famoznih zvona koje konobari u belim rukavicama teatralno podižu pred gostima. Ipak, raskošni enterijer ih ne sprečava da i dalje dobro kuvaju, mada je  glavni akcenat  na servisu. Od trenutka kada je ušao u ovaj hedonistički hram,  gost ne sme ništa da radi sam. Ni da soli, ni da biberi, a dosipanje vina je svojevrstan i nedopustiv gaf.  Ono što takav koncept čini bezobrazno ekskluzivnim je no logo filozofija.

Osim što nema brendiranih pepeljara, proterana je i coca-cola, kao ozbiljan prekršaj.  Ako vas takva drskost uznemirava, slobodno se žalite na nekom drugom mestu. A kada se sledeći put javite, sve će biti rezervisano. Ali, ne na vaše ime.

Guest list

Nedavno se u restoranu pojavio mladi Iranac i naručio preskupo vino. Uskoro  je tražio da se otvori i druga boca. Ispostavilo se da je Googlu prodao algoritam za 300 miliona dolara, pa je rešio da ostatak života provede putujući, jedući, pijući i uživajući. Grupa poslovnih Finaca redovno je ručavala u Salonu 1905, gotovo su se bili pretplatili kao na menzu, da bi pred polazak pitali kako da ga prebace u Helsinki.

Švajcarac koji je večerao za dve stotine evra, ostavio je bakšiš od sedamsto, jer bi ga, kako je priznao, to zadovoljstvo toliko koštalo u njegovoj zemlji. Šta bi pio Roman Abramovich, da kojim slučajem skrene s puta?

Oni retki koji  se u vinskoj karti hvale kako imaju  Petruš, morali bi da mu broje gutljaje jer druga flaša predstavlja nerešiv problem. Ne, nije sve tako crno i skupo. Kada zaključe da nešto nije bilo kako treba, rado će vas zamoliti da zaboravite na račun.

Da, dolaze i neki naši bivši i sadašnji političari, ali nema viđenijih kriminalaca. Jedan je svratio, bacio pogled na jelovnik i odustao. Oteraće ih džez, menu, a najviše društvo za susednim stolom. Napucane beogradske devojke u ložačkim haljinama takođe su se predomislile. Ostali su šmekeri koji bi, da mogu, zakupili restoran jer su poverovali  Cotton club filmu, i dežurna ekipica raspoložena za časove hedonike. Pavle bi zbog benda Foo Fighters zatvorio kafanu i još bi ih pitao koliko treba da doplati.

Kitchen killers

Od svetskih tv kuvara, voleli bi da ih propisno ispreskače  Anthony Bourdain, šarmantni grubijan što igra prljavo, nezaustavljivi pustolov u potrazi sa savršenim jelom koji uvek završi na  street foodu. Zato što ga to čini pobunjenikom koji cepa kulise.

Najbolji restoran u kome je Pavle bio  nalazi se na Tajlandu, u krošnji gigantskog drveta u kome radi čuveni kuvar iz nekada slavnog El Bulija. Žao mu je što Srbi nemaju ni uslove, ni kuvare za Michelin zvezdicu. A nismo im ni na ruti kako bi im palo na pamet da nas ocenjuju.  

Za razliku od Pavla koji se i dalje opasno loži na hranu, chef Nikola je toliko „presisao“ sa vrhunskim zalogajima  da će, pored najbolje guščije džigerice u ovom delu sveta, bez pardona naručiti čizburger iz McDonaldsa. 

Tekst: Duška Jovanić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/