Zlikovci koje poznajemo i obožavamo u ekranizovanim ostvarenjima često su mnogo kompleksniji likovi od heroja. Imaju više slojeva što ih čini privlačnijim gledaocu. I nekad je mnogo lakše identifikovati se sa takvim likovima. Volimo ih jer u njima prepoznajemo sopstvenu povređenost; vidimo ih kao kritiku društva, a konkretno u slučaju žena, oni su simbol otpora kontroli.

Jedan od najzanimljivijih primera transformacije negativnog lika u simbol identifikacije jeste figura veštice. Nekada percipirane samo u negativnoj konotaciji, danas su simbol bunta. Taj strašan period od 15. do 18. veka, poznat kao "progon veštica", zabeležio je masovno stradanje žena. Silvia Federici, feministička teoretičarka, smatra da "lov na veštice" nije bio samo verski hir, već ključni deo uspostavljanja modernog patrijarhalnog i kapitalističkog poretka u cilju kontrolisanja reprodukcije, rada i tela žene.

O strahovitim stradanjima iz tog vremena pisala je i Matilda Gage, žena po kojoj je nastao čuveni roman "Wizard of Oz", u obimnom delu "Woman, Church and State". Jedna od najpotresnijih scena koje je opisala odnosi se na događaj kada je spaljeno 400 žena odjednom na francuskom trgu, "za zločin koji je postojao samo u mašti progonitelja i koji je nastao iz njihovog pogrešnog verovanja u žensku zlobu". Razumevanje ove istorijske traume omogućava nam da shvatimo zašto danas u liku veštice ne vidimo zlo, već otpor.

Veštica, kao simbol žene izvan kontrole sistema, koja je obrazovana, emancipovana i ne trpi nepravdu, kao takva postala je simbol feminizma i ključnih ženskih antiheroja savremene kulture. Jedno od voljenih ostvarenja koje to ilustruje jeste serija "Charmed" - scena u kojoj Phoebe, jedna od tri sestre veštice, upoznaje zavodljivog demona Colea na Halloween partiju.

"Znači ti si anđeo?", upitala ga je sugestivno. "Ne, ne baš", odgovorio joj je uz neodoljivi osmeh. U sceni u kojoj se dva negativna lika upoznaju, kasnije i zaljubljuju: on kao uslovno i univerzalno zlo svake mitologije - demon, i ona kao veštica - žena nepoželjna za sistem koji vapi za kontrolom, postaje oličenje i suština često postavljanog pitanja: zašto volimo zlikovce?

Psihologija često naglašava privrženost antiherojima u filmovima i serijama zbog njihovih osobina, preciznije mračne trijade - narcizam, psihopatija i makijavelizam. Takvi likovi su harizmatični, moćni i moralno ambivalentni, što ih čini zanimljivim. Romeo Vitelli u članku iz 2019. godine za Psychology Today navodi da mnoga istraživanja pokazuju da su takve osobine "češće tolerisane, pa čak i privlačne kod muških likova, dok su ženski sa istim osobinama uglavnom prikazani i doživljeni kao čisti negativci". Međutim, primetićete da se i to promenilo. Ženski antiherojski likovi konačno su dobili svoje mesto pod reflektorima u kinematografiji. Ova promena zapravo pokazuje da publika sve manje veruje prostoj i jednostavnoj podeli na dobro i zlo. I shvata da nije sve crno-belo.

Zlikovci koje volimo i gledamo su složeni likovi i baš zato su svima privlačni. Dovitljivi su i kreativni, kao i svi lopovi u akcionim filmovima. Omražena u "101 Dalmatians", Cruella koristi modu i javni prostor kao oružje. Njeni performansi nisu impulsivni, već precizno isplanirani. Kroz alternativni identitet ona koristi haljinu sačinjenu od larvi koje će na dan revije odlepršati sa piste u cilju da sruši autoritet Baronice. Publika u njoj ne vidi samo zlikovca, već umetnicu u borbi protiv autoriteta.

Negativci su često i sredstvo snažne društvene kritike, što dodatno objašnjava našu naklonost prema njima. U crvenoj kožnoj jakni sa kultnim okvirom Oliver Peoples 523 sunčanim naočarima, stajao je naslonjen na zid, zamišljen, sa po kojom masnicom na licu - izgled koji nam je ostao urezan u memorijske kartice još pre 26 godina. Tyler Durden, koga tumači Brad Pitt u filmu "Fight Club", ne nosi ganc novu garderobu. Svaki komad čini se kao da je iznošen, kao da nosi posebnu priču i specifičnu istoriju. Njegov nabacani neskladni sklad proistekao je iz revolta protiv strogo skrojenih poslovnih odela. Njegov "borilački" klub je otpor i oslobađanje od korporativnog sistema, a haotična estetika bunt na masovni konzumerizam. Kroz ovakve likove publika proživljava sopstveni bunt protiv sveta koji doživljava kao represivan.

Ali bez obzira na to da li na samom kraju dobijemo pokajanje negativnog protagoniste ili jednostavno njegovu odluku da ipak oprosti životu i pomiri se sa traumama koje su mu okolnosti, okruženje i nepravda naneli, bez obzira na to da li dobijemo taj tužni pogled sažaljenja u kome poslednji put zasija iskra dobrog ili čujemo teško izgovoreno: "Oprosti", O-Ren Ishii u jednom od najboljih filmova o majčinstvu - "Kill Bill: Vol. 1", kao nuspojava suočavanja sa krivicom, gledalac ili čitalac je na kraju svega dobio priču napaćenog junaka. Na neki način objašnjenje svih loše okarakterisanih odluka i pogrešnih poteza. Najintimniji odgovor na pitanje zašto volimo negativce leži u njihovoj traumi.

U svakom posmatraču rađa se saosećanje za jednog malog dečaka koji je pretrpeo surovo nasilje od svog oca. Budi se empatija za dete izgubljeno i potpuno nesnađeno u svetu ispunjenom okrutnošću. Dete kome je brutalno oduzeto nevino detinjstvo: omiljena plišana igračka, najdraža priča pred spavanje, topao zagrljaj i dve lepe reči. Javlja se razumevanje za sve pretrpljeno i za izbor antiheroja da krene stazom popločanom haosom i ništavilom. I sve što zna i razume jeste čisto zlo.

Heath Ledger je to maestralno uspeo da iznese u Nolanovom "The Dark Knight," toliko da je postao uzor i zvezda vodilja današnjoj mladalačkoj postavi Holivuda: od Austina Butlera, preko Timothéea Chalameta, do Jacoba Elordija. To je uloga koja mu je posthumno donela najprestižniju nagradu u filmskoj industriji - Oskara. On izaziva strah, isti koji je ranjeni dečak u njemu osećao čitav svoj život, i stvara apsolutni nered u gradu. Ali gledalac se ne divi samo njegovoj glumi, on shvata njegov lik kao nusprodukt neizlečene i smrskane duše jer je disfunkcionalni ritam porodičnog okruženja postao univerzalni jezik koji svaki običan čovek razume. Zlikovac tada postaje lik u kome se prepoznajemo.

Negativci su likovi u filmovima ili serijama koji su povređeni, što je svako od nas barem jednom u životu iskusio - kroz slomljeno srce, kroz nepromišljene roditeljske odluke, kroz odlazak ključne figure za našu ličnost. Oni su uskraćeni nečeg što se možda podrazumeva, kao mnogi na ovom svetu. Upravo zbog toga emotivno su osakaćeni i ne umeju da iskažu svoj bol, bes ili ljubav koja u njima kipti. Zato ih samo i jednostavno volimo.

U galeriji pogledajte izbor najboljih feminističkih serija.

Feminističke serije koje morate da pogledate. Foto: Foto: IMDB