U svetu Jima Jarmuscha porodica nikada nije zatvoren krug, već niz fragmenata, tišina i nedorečenih emocija koje putuju kroz prostor i vreme. Nalik njegovom filmu Noć na zemlji koji nas je u pet priča provozao kroz pet gradova širom sveta, novo Jarmuschovo ostvarenje Otac majka sestra brat, strukturisano je kao triptih i smešteno u tri različite tačke savremenog sveta - severoistok Sjedinjenih Američkih Država, Dablin i Pariz - ali povezano istim pitanjem: kako danas izgleda bliskost?
Ovo tiho, posmatračko ostvarenje gradi se iz karakteroloških studija, bez osude i bez velikih dramaturških lukova, oslanjajući se na suptilni humor i melanholiju kao osnovni emotivni i filmski jezik. Jarmusch još jednom bira minimalizam kao način da govori o gubitku, tugovanju i vezama koje opstaju i onda kada deluju prekinuto. Sa čuvenim rediteljem i akterima filma razgovarali smo o procesu rada, pisanju uloga „po meri“ glumaca, granicama improvizacije, poverenju, kao i o telu, modi i prostoru, kao produžecima unutrašnjih stanja likova.
Glumačka postava Jarmuschovog triptiha vrlo je ograničena, ali ipak puna poznatih imena - kako njegovih stalnih saradnika (i starih prijatelja, poput Waitsa), tako i onih sa kojima prvi put sarađuje. On ističe da najčešće uloge piše za konkretne glumce koje ima na umu, polazeći samo od teme filma, a likove stvara sa njima. Stoga su i ovde polazna tačka za film bili upravo Tom Waits i Adam Driver koje je zamislio u ulozi oca i sina.
„Scenario sam napisao veoma brzo, a da zapravo nisam pre toga sakupio sve ideje već odmah krenuo od glumaca. Nakon Waitsa i Drivera, zamislio sam i Mayim Bialik kao sestru i kasnije počeo da razmišljam o druga dva poglavlja - odmah sa Cate Blanchett i Vicky Krieps na umu. Na kraju sve se složilo na neki nepredvidljiv način“, započinjemo razgovor.
Jedna od Jarmuschovih novih saradnica jeste upravo luksemburška glumica Vicky Krieps koja je svoju prvu zapaženiju ulogu na engleskom jeziku ostvarila u Fantomskoj niti Paula Thomasa Andersona. Između ostalog je i ovom izvedbom privukla Jarmuscha koji je nakon što ju je gledao u još nekoliko filmova poželeo da radi sa njom. „Kada sam je upoznao, shvatio sam koliko je živahna, razigrana, otvorena, zabavna i pametna - zaista sam se lepo proveo radeći sa njom“, kaže reditelj. Ipak, Vicky je prvobitno bila namenjena drugačija uloga - Jarmusch je scenario poslao njoj i Cate Blanchett, imajući Blanchettovu na umu za ulogu nestašnije sestre. Međutim, iako se njoj scenario dopao, kako joj je pomalo dosadilo što je često ona ta koja tumači nestašne likove, poželela je da u ovom slučaju bude štreberka - starija sestra koja je izrasla u osobu mnogo više po meri svoje majke.
„Pozvao sam Vicky i rekao joj - Cate želi da bude ona druga. Ona se oduševila jer joj se od početka dopala ideja da ona bude problematična sestra - tako da su obe bile veoma srećne. To je bilo suprotno mojoj početnoj koncepciji, ali one su tako prilagodljive i zabavne“, kaže.
Na pitanje za glumicu koja tumači ulogu majke u ovom drugom poglavlju, veliku Charlotte Rampling, Jarmusch zaključuje: „Ona je fantastično, neverovatno ljudsko biće, veliki je dar raditi sa njom. Volim Charlotte Rampling.“ Prednost koju Jarmusch vidi u radu sa svojim stalnim glumačkim saradnicima je da se dobija neka vrsta poverenja i skraćuje proces rada na ulozi.
Gde za vas leži granica između vođenja glumca i ostavljanja prostora za njegovu ličnu interpretaciju?
Kada radite sa glumcima, vi ste im na neki način roditelj. Sama činjenica da je neko glumac podrazumeva neku vrstu infantilnosti koju im namećemo, a to je da će se pretvarati da su neko drugi po komandi. Alati koje koriste za to su njihova iskustva i lične emocije. To je kao da nekoga stavljate u neku vrstu nesigurne pozicije - oni zato moraju biti slobodni i, na određenom nivou, detinjasti - u vrlo pozitivnom smislu. Dakle, moram da ih vodim. A ako ste ranije radili zajedno, postoji vrsta poverenja koju ste već uspostavili i koja je veoma vredna.
Indya Moore i Luka Sabbat takođe su poznavali Jima Jarmuscha i pre snimanja filma Otac majka sestra brat. Luka je u našem razgovoru ispričao da je dobio telefonski poziv u kojem mu je rečeno da je Jim napisao scenario imajući upravo njega na umu za jednu od uloga, što mu je predstavljalo veliku čast. Dodao je da je Indyju već poznavao iz Njujorka, preko zajedničkih prijatelja i njenog rada u modnoj industriji, pa je ceo proces delovao prirodno i spontano. Nakon prvog razgovora zajedno su otišli kod Jima u stan u Njujorku, gde su uradili probno čitanje, posle čega je saradnja brzo započela. Indya je takođe naglasila da je i ranije sarađivala sa Jimom, kao i da ju je posebno dirnulo to što joj je objasnio da je lik zamislio upravo za nju. Osećaj da je bila „zamišljena“ za ulogu opisala je kao veoma lep i redak, naročito jer je reč o izuzetno ljudskom, suptilnom i univerzalnom liku. Film, kako kaže, ne insistira na dramatičnim kulminacijama, već tiho i prizemno govori o gubitku i tugovanju, kroz odnos blizanaca koji se sa bolom nose nenametljivo, ali duboko emotivno.
Oboje ste rekli, a i sam Jarmusch je o tome govorio, da vas je imao na umu dok je pisao ove uloge, kao i većinu glumačke ekipe u filmu. Zanima nas koliko ste, nakon čitanja scenarija i tokom samog snimanja, imali prostora za improvizaciju i lični doprinos u oblikovanju likova i pojedinih scena?
Moj način glume je prilično somatski - snažno je vezan za telo, prostor i atmosferu u kojoj se nalazim. Veoma sam svesna toga kako se moje telo oseća u prostoru, kakva je energija prostorije, kakva je odeća, okruženje… U takvom procesu improvizacija se gotovo prirodno pojavljuje. Nekad su to mali postupci, nekad sitne replike ili detalji, poput nežnih izraza koje je Luka spontano koristio u filmu. Posebno se sećam scene u kojoj se Luka i ja grlimo, u sobi njihovih roditelja. Imala sam osećaj da je priča tada stigla do emocionalno najtežeg trenutka i da se sve do tog momenta slivalo upravo ka toj sceni. Intenzitet je bio ogroman, gotovo razarajući i potpuno sam bila uronjena u emocije tuge koje lik nosi. U jednom trenutku Jim je reagovao, smatrajući da je scena postala previše teška i da film ne treba da ide u tom pravcu. Iako me je to u tom trenutku frustriralo, pokušala sam da mu objasnim da ono što se dešava nije svesna glumačka odluka, već unutrašnje, nevoljno emocionalno iskustvo kroz koje Skye prolazi. Jim je lik stvorio iz spoljašnje, estetske perspektive, dok sam ja pokušavala da mu približim njen unutrašnji svet. On, naravno, ima pravo i odgovornost da čuva svoju autorsku viziju, ali osećala sam potrebu da me u tom trenutku pusti i da mi veruje. Upravo u toj vrsti dijaloga između reditelja i glumca nastajala je improvizacija - u sitnim pomacima, reakcijama, u odnosu koji smo Luka i ja gradili kroz film. Na primer, u sceni pred kraj, kada Skye pita da li će sve biti u redu, ti momenti su se rađali spontano, iz međusobne povezanosti i osećaja za situaciju. Za mene se improvizacija često ne planira - ona se jednostavno dogodi. Proizilazi iz toga ko si, šta unosiš u lik i koliko duboko proživljavaš njegovo iskustvo.
O modi u filmu?
Indya i Luka su u razgovoru za Elle rekli da je kostim igrao važnu ulogu u oblikovanju emotivnog identiteta njihovih likova. Indya je objasnila da pank estetika njenog lika Skye - tamni tonovi, grunge detalji i sirovi stil - odražava unutrašnju tugu i proces žaljenja, ali ne isključuje vitalnost i energiju lika. Luka je naglasio da je njegov lik građen kroz jednostavnost i autentičnost, bez „kostimiranja“, kako bi garderoba delovala prirodno i stvarno. Oboje su se složili da, iako je film realizovan uz podršku modne kuće YSL, stil nikada ne deluje kao reklama, već kao organski deo likova i priče.
U kontekstu načina na koji se u filmu koristi kostim, pored mnogih drugih detalja koji se ponavljaju u sva tri poglavlja ovog triptiha, upečatljivo je i slaganje boja odeće - različitih nijansi crvene koje se pojavljuju u sve tri priče, dok ih likovi naizgled slučajno uklapaju. To nas je podsetilo na Jarmuschove ranije filmove u kojima likovi često obraćaju pažnju na takve detalje - poput Lore iz filma Paterson koja je opsednuta kombinacijom crne i bele u svemu, od zavesa i haljine do dekoracije za kolače koje pravi. Jarmusch kaže da ovakve vizuelne ideje dolaze od njega, ali se preciziraju i realizuju u saradnji sa kostimografima i scenografima - u ovom slučaju kostimografkinjom Catlin George i scenografima Marcom Bittner-Rosserom i Markom Friedbergom.
A zašto baš crvena ima toliki značaj u ovom filmu?
U poslednjih godinu dana ili nešto više, nešto se dogodilo sa mojim ličnim vidom gde su boje postale živopisnije i zasićenije. Pitao sam svog oftalmologa šta bi mogao da bude uzrok tome, a on mi je rekao da se obično dešava obrnuto i da bi trebalo da razgovaram sa neurologom - što ja nisam uradio. Celog mog života omiljene boje su mi bile nijanse plave, a otkako mi se percepcija boja pojačala, moje omiljene boje su sada određene nijanse crvene - zato sam ih i ubacio u film. Ne umem da objasnim zašto, ali crvena boja mi je postala veoma važna, a ova čudna promena u mojoj percepciji boja bila mi je veoma zanimljiva. Sada je prihvatam kao da sam jeo pečurke ili nešto slično, zato mi se dopada iako je u početku bilo malo uznemirujuće. Akumulacijom ovakvih vizuelnih, ali pre svega i mnogih emocionalnih detalja izgrađen je ceo film Otac majka sestra brat.
Jarmusch u našem razgovoru zaključuje: „Ovo ostvarenje je kao tri cvetna aranžmana - delikatno komponovana celina lišena akcije, velike drame i očekivanih zapleta ili razrešenja. Uprkos ovom minimalizmu - ili možda baš zbog njega, ovaj film ostavlja prostor za duge razgovore i mnoga preispitivanja nakon gledanja.“