Industrija mode naučila nas je da se na kraju revije uvek pojavi to neko lice koje se pokloni publici. Pojedinac. Onaj koji stoji iza cele linije. Međutim, praksa je malo drugačija. Naravno, sve polazi od ideje onoga ko se potpisuje kao kreativni direktor, ali iza čitave gungule koja se demonstrira na Nedeljama mode širom sveta stoji čitav jedan vojni puk. Asistenti, fotografi, modelari, stilisti, krojači.

Producenti, grafički dizajneri, biznis planeri, marketing… moglo bi se nabrajati u nedogled. Činjenica je da 15 minuta hodanja po pisti nije produkt jedne osobe, već tima - komune, modne zajednice koja mesecima ruča, crta, misli, diše zajedno. Udruživanje homosapiensa nije novina. To datira još iz primitivnih lovačko-sakupljačkih društava kada su se ljudi okupljali oko velikog poglavice ne bi li zajedno uspeli da prežive. Vođa je imao zadatak da organizuje muškarce koji su služili za odbranu i lov, i žene koje su bile zadužene za skupljanje plodova i podizanje novih članova.

Ukoliko jedan modni brend posmatramo kao malo lovačko-sakupljačko društvo okrenuto ka poglavici, a u ovom slučaju kreativnom direktoru, možemo doći do vrlo slične analogije. Svaki član podjednako je vredan i doprinosi na svoj način. Moda nikada nije bila one man show, kako se do skora predstavljalo. 

Korona je svakako doprinela tome da ponovo počnemo da posmatramo zajednicu kao veoma važnu, kao nešto gde se osećamo sigurno i ušuškano gde nema opasnosti i gde će sve biti u redu. Ljudima je u kriznim vremenima, kako navode psiholozi koji su po medijima komentarisali mentalno zdravlje tokom pandemije, najpotrebnija podrška, a nema bolje nego što je ona koju vam mogu pružiti oni koji su u istom sosu kao i vi.

Zoom koji je postao novi način života i platforma preko koje se donose važne poslovne odluke dodatno nas je otuđio čineći da se udaljimo jedni od drugih, da se gledamo preko kamere, pričamo uglas i ne razumemo se na onaj način kako se to pre dešavalo na pravim sastancima. Zaključak koji se sam nameće u doba kada mašine i tehnologija polako preuzimaju naše živote jeste da uprkos preprekama, poput one da svoje kolege i najbliže saradnike nismo videli mesecima, ako se držimo zajedno, možemo uspeti da održimo community živim i ne dozvolimo da on postane bezličan.

Istorija i antropologija pokazale su nam da su u prošlosti, kada su naše pretke gonili mamuti, oni morali da se udruže protiv njih ne bi li ih pobedili, a da li je danas daljina koja se krije iza virtuelnog sveta i ekrana pametnog uređaja ta koja nas goni baš kao što je „krzneni slon“ jurio naše pretke? Da li priča iz serije Black mirror počinje da se ostvaruje, a revolucija koju nam donosi retrogradni Jupiter ukazuje na to da ćemo početi da živimo kao junaci naučno-fantastičnih filmova? Društvene mreže i pojava interneta svakako su prvi korak ka tom izmišljenom svetu sa velikog platna, a u proteklih nekoliko meseci, barem što se tiče industrije odeće, imali smo prilike da vidimo mnogo primera koji pokazuju kako su baš one umnogome pomogle da se zajednica koja čini jedan brend održi živom.

Na Instagramu smo mogli da posmatramo kako Virgil Abloh radi na najnovijoj Louis Vuitton menswear kolekciji preko conference calla sa skoro 20 ljudi. Kako razmenjuju ideje te na daljinu uspevaju da nastave svoju proizvodnju. Neki su čak demonstrirali kako slikaju najnovije kampanje preko Facetimea govoreći manekenkama kako da poziraju, našminkaju se i šta od odeće koju su im prethodno poslali da obuku. Neki, poput čuvenog američkog brenda J.Crew, na žalost, nisu uspeli da izdrže pritisak i sve turbulentne promene u svetskoj ekonomiji što ih je dovelo do bankrotstva.

Pored modnih kuća gde je nastajanje nove sezone protkano udruženim radom „patuljaka i Deda Mraza“, važno je napomenuti da to nisu jedine modne zajednice koje postoje. 

U taj koš možemo dodati i concept storeove. Po definiciji ovakve radnje predstavljaju mesto gde se rađaju nove ideje u svrhu promene iskustva kupovine. Tako imamo različite tipove ovakvih mesta gde postoji kutak za čitanje modnih magazina, ili su pak tu dizajneri koji su se odlučili da se okupe oko ideje „zelene mode“ i prodaju samo takvu odeću.

Generalno ovaj vid prodavnica predstavlja kružok manjih dizajnera koji su se ujedinili oko ideje da sami pokrenu prodaju u vremenu skupih renti i teškog pronalaženja kvalitetne radne snage. Na sve njih virtuelna daljina dodatno je uticala, ali s obzirom na to da se kaže kako kreativnost buja u kriznim vremenima, mnogi su uspeli da pokrenu i svoje online verzije pomažući ljudima da njihov koncept dožive i na virtuelan način.

Takođe kao vid zajednice mogli bismo izdvojiti i kolaboracije između različitih kreatora koje srećemo sve češće. To čuveno X između naziva dva brenda predstavlja udružene resurse kreativnih timova koji zajedno stvaraju neki finalni proizvod. Svi pre svega pamte čuvene saradnje švedskog giganta H&M-a sa brojnim poznatim dizajnerima od Versacea, Karla Lagerfelda, pa do Balmaina, Gianbattista Valija i mnogih drugih. Nakon njih i drugi počinju da spajaju svoje pogone pa tako imamo saradnju između Pume i Rihanne, Pharella Williamsa i Adidasa, Rei Kawakubo i Merce Cunningham...

Ovaj fenomen, naravno, nije zaobišao ni našu zemlju, pa smo pre manje od mesec dana imali prilike da svedočimo velikom broju saradnji i na domaćoj modnoj sceni. Bilo da su to Jana Oršolić i Aleksandra Duende sa svojim „Samo nežno prema sebi“ majicama, Mates i Iva Chu sa fenomenalnom letnjom kolekcijom, Shash i Madlena sa umetničkim pogledom na modu, Marina i Mila sa svojim kupaćim kostimima o kojima ste imali prilike da čitate na elle.rs.

Svi oni, influenseri, dizajneri, umetnici, aktivisti i muzičari uspeli su da pronađu zajednički jezik i u teškom periodu kakav je ovaj po industriju odeće zasigurno bio, pronađu način da ispolje svoj talenat.

Da je rad grupe svojevrstan safety network dodatno pojašnjavaju i izjave renomiranih dizajnera poput Galiana koji je u jednom svom intervjuu ispričao kako bez njegovog tima ništa što je uradio za Margielu ne bi postojalo, iz čega možemo zaključiti da je pojedinac u haotičnom vremenu u kome trenutno živimo potpuno nemoćan i da bez svoje zajednice ne može ništa.

Safety network koji postoji, poljuljan je u trenutku kada samo počeli da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja koji svakog dana uništava po jedan segment našeg života. Iako smo se kao ljudska rasa uvek borili za opstanak na planeti, barem smo dok je u prošlosti neprijatelj bio sabljozubi tigar znali s čim imamo posla, dok je sada, kada on polako napada sve - od zdravlja do ekonomije - jedini način da ga pobedimo da se udružimo ne bismo li učinili našu sigurnosnu mrežu jačom i pokazali mu da zajedno možemo sve.

Tekst: Aleksandar Nastasijević