Sećam se kao da je juče bilo kada sam gledala tatinu ženu kako iskusno stavlja maskaru na svoje već predugačke trepavice. A događaj kada sam joj tu maskaru krišom uzela iz nesesera da je i ja probam još teže zaboravljam jer ga tata redovno prepričava. Osećaj je bio toliko čudan i sebi sam izgledala potpuno strano da sam počela da plačem i panično tražim način da je skinem. Petnaestak godina kasnije, ne dozvoljavam nikome da me vidi bez nje. Kad razmišljam zašto je to tako, shvatam da je prvi trenutak u životu kada sam pomislila da sam lepa bio onaj kad sam naučila da koristim šminku.

Nikada mi nije bio problem da ustanem sat vremena ranije kako bih se našminkala za školu, fakultet ili posao, a umela sam da provedem sate gledajući tutorijale na Youtubeu. To je bila vrsta rituala, svakog jutra sedam za sto, pokrivam šta mi se ne dopada, docrtavam šta fali i oslikavam sebi masku sa kojom idem u svet, samo što tada problematike takvih misli nisam bila svesna. Prva prednost ovog rituala bila je ta što sam uživala i zanimala me je sva nauka iza pudera i četkice za eyeliner, a druga što sam to zapravo radila dobro i što su ljudi vremenom želeli da ih šminkam. Već na fakultetu moja opsesija je postala isplativa.

Sa druge strane, ceo pogled na ulogu šminke u mom životu bio je u korenu pogrešan, a trebalo mi je otprilike petnaest godina i pozitivan test na Covid da to shvatim. To znači da nisam namerno, planski, odabrala da se ne šminkam, već su mi okolnosti oduzele razloge - mesec dana niko me nije video. Prve tri nedelje sam prespavala, a sledeće dve nisam uključivala kameru na Zoom sastancima. Imala sam pet nedelja da dobro razmislim o tome zašto skoro nikome ne dozvoljavam da me vidi bez šminke. Odgovor na to pitanje bio je vrlo jednostavan i poražavajuć - ne osećam se prijatno.

Bez maskare moje svetle trepavice su nevidljive, bez gela i olovke moje obrve su nepravilne i pretanke, bez korektora vene oko mojih očiju previše su izražene, bez dodatog tena moja koža je previše bleda, a bez kontura lice nema oblik. Postavlja se pitanje - na osnovu čega? Odavno sam prestala da brinem šta drugi misle o meni kao osobi, pa zašto i dalje ne mogu da prihvatim svoje „golo“ lice? Jednom prilikom trpela sam konjuktivitis tri nedelje zato što sam odbijala da odem na posao bez maskare. Ne radi se ni o tuđim standardima lepote, brizi da li sam nekome lepa ili ne, ili da će neko pomisliti da ne vodim računa o sebi. Nikada nisam slušala mišljenja i savete drugih kako treba da izgledam, ali sam uvek sebi bila najstroži sudija sa teško dostižnim kriterijumima.

Društvene mreže su jedan veliki katalog laži, ukoliko ih posmatrate površno ili imate dvanaest godina kao moja sestra koja je pre nedelju dana sama neuko počupala pola obrva misleći da njene izgledaju „pogrešno“, pa plakala kad se udaljila od ogledala shvatajući koliku je grešku napravila. Ubediće vas da postoji model koji treba da služi kao orijentacija, da ne treba da imate dlake, bubuljice, strije, celulit, ni salo na stomaku. Instagram je od platforme za deljenje sirovih slika iz svakodnevnog života postao takmičenje ko ima uži struk i besprekorniji ten. Iako sam potpuno svesna da su sva ta idealna tela i lica sa Instagrama iscenirana, utegnuta i raznoraznim aplikacijama očišćena, jednom rečju - nepostojeća, hvatam sebe kako težim tim idealima. Kako li je onda nezrelim mozgovima u pubertetu koja toga nisu svesni? Ko uopšte definiše ideale?

Zašto ne možemo da prihvatimo svoje lice bez šminke?
Foto: Unsplash/Amy Shablen

Postoji čitav univerzum dešavanja između koketne posleratne domaćice koja je imala dve osnovne želje - da preživi i glasa, i emancipovane žene današnjice koja živi sa ciljem da njen imidž prikazuje ono što ona jeste. U vreme kada je sredinom dvadesetog veka izašao prvi ELLE magazin u Francuskoj, 30% žena nikada nije koristilo sapun ili pastu za zube jer se higijena smatrala alatom zavođenja, a ne neophodnošću. Do današnjeg dana ostalo je opšte prihvatanje kako je za muškarca dovoljno da redovno održava higijenu, čak ni brijanje više nije must jer je sada i to poželjno prepustiti prirodi. A za ženu se smatra da vodi računa o sebi ako nema dlake na telu (osim na glavi gde one uvek moraju biti čiste, očešljane i uredne), da joj ten nije ni previše svetao ni previše taman, da miriše prijatno, da je uredno obučena i uvek našminkana, ali ne toliko da je to previše uočljivo, da su joj nokti uredni i namazani, a ruke uvek mekane na dodir, i da uz redovan trening i zdravu ishranu nema ni previše ni premalo kilograma. Izvinite ako sam nešto zaboravila. Danas je buntovništvo kada žena odluči da ne želi da brije dlake ispod pazuha.

Istraživanja pokazuju da šminka značajno menja utisak o ženama. Psihoterapeutkinja Rebecca Nash je 2006. godine sa kolegama sprovela studiju o uticaju kozmetike na atraktivnost žene, u kojoj su i muškarci i žene ocenjivali slike istih žena sa ili bez šminke. Našminkane žene doživljavane su kao zdravije i samopouzdanije u odnosu na iste bez šminke. Ispitanici su takođe za našminkane vezivali veće zarade i prestižnije poslove. Jasno je da postoji značajni podsticaj da se žene šminkaju za posao, jer šminka ne samo da povećava atraktivnost nego i samopouzdanje. U slučaju da žene stvarno veruju da nošenje šminke povećava njihovu atraktivnost, lako je shvatiti zašto se osećaju bolje sa njom, s obzirom na to da u društvu u kom živimo spoljni izgled ima ogroman uticaj i na samopoštovanje. Renfrew Center je 2012. istraživanjem pokazao da se 44% žena oseća neprivlačno bez šminke, dok je samo 3% reklo da se bez šminke oseća samouvereno. Ipak, doktorka psihologije Julia Robertson je 2008. istraživanjem otkrila korelaciju između šminke, anksioznosti i samosvesti, gde su žene koje su se ređe šminkale imale veće socijalno samopouzdanje, emocionalnu stabilnost i samopoštovanje.

Činjenica ostaje da je težnja „lepoti“ primarna u životu moderne žene. Ali, kao takvi, rituali lepote različitim ljudima znače različite stvari. U mom slučaju se pomerio fokus. Pre nekoliko godina prvi put sam počela da se bavim svojom kožom. Tada je počelo udubljivanje u kozmetiku, detaljne analize i upoznavanje sa strukturom kože i reakcijama na proizvode. Naučila sam da imam osetljivu kožu, naročito na prejake kreme, povremeno masnu T zonu i da postoji način da je održim zdravom. Fioka za šminku polako se praznila, a kolekcija kozmetike ispred ogledala rasla. I ovih mesec dana kojih me niko nije video, rutina nije izostala, ni ujutru ni uveče, samo što se sastojala isključivo od nege. Osećam se lepo kad mi je koža zdrava i nije me sramota da je pokažem, premda sam sigurna da ni manje zdrave ne bi trebalo da se stidim. Privilegija je to što dva seruma i jedna krema rešavaju moje sitne nedostatke jer znam da ima mnogo žena sa stvarnim problemima. Zato je važno baviti se kožom, normalizovati bubuljice, crvenilo i pege, i ne stideti se toga jer ih većina ima. Šminka jeste moja velika ljubav, kanal ekspresije i deo moje ličnosti. I dalje neću otići na posao bez maskare, kontura i sređenih obrva, ali sam za ovih mesec dana naučila da sebe pogledam u ogledalo svesna da iza „gole“ i našminkane verzije mene i dalje stoji ista osoba, sa povremeno glaziranom trešnjicom na vrhu.

Ako vas intrigira život bez te neumorne obaveze, ali niste spremni da idete na posao ili izlazite bez nje, isprobajte ovaj eksperiment kao deo jutarnje rutine: sedite bez šminke ispred ogledala i gledajte se 10 minuta, sa jedinim ciljem - da budete prisutni. Budite svesni svojih misli i osećanja dok gledate sebe „golog“ lica i probajte da se oslobodite glasova iz podsvesti. Istrajte dve nedelje i javite mi šta se desilo.

Tekst: Dunja Đokić