Činjenica da je Kenzo Takada preminuo u sred pariske nedelje mode i to u periodu kada živimo nešto što nazivamo "new normal", na simboličan način zaokružuje modnu i životnu priču revolucionarnog dizajnera, ostavljajući nas zamišljene nad zaostavštinom onoga čemu je udario temelje.

On je bio prvi. Davne 1964. došao je u Pariz da proba, kao i mnogi pre njega, ali sa nešto drugačijim pristupom i sa mnogo manje šanse za uspeh. Bio je Azijat sa drugog kraja sveta, koji se potpuno nepripremljen susreo sa krajnje drugačijom kulturom u gradu u kome nije poznavao nikoga, te sa svotom novca sa kojom jedva da je mogao da preživi, a želeo je nemoguće: da uđe na scenu kojom su vladali Hubert de Givenchy, Yves Saint Laurent i Christian Dior.

Međutim, aktuelna epoha u kojoj su socijlana i politička previranja i te kako uticala na svet mode i umetnosti, išla su na ruku mladom, nepoznatom dizajneru , a "sulud" san počeo je da se uobličava u sasvim izvesnu stvarnost.

Uštogljena pravila i elitizam koji je sa sobom nosila aktuelna scena, bili su već neko vreme spremni ne samo za kompletno osveženje, već za istinsku modnu revoluciju! 

Ona je došla u izvođenju Kenzo Takade - besramno bujna, šarenolika i maksimalno cvetna.

Svoju prvu kolekciju predstavio je 1970., a nastala je od mešanih svitaka jeftinih tkanina kupljenih na Montmartru. Kombinovao je printove cvetnih otisaka, pruga i raznolikih grafičkih oblika, stvarajući ono što je vremenom postalo njegov jedinistven dizajnerski potpis.

Kenzova eklektična estetika koja se ne pridržava slepo poštovanih pravila, ne samo da je široko odjeknula kao autentičan izraz koji su svi jedva dočekali, a za koji niko nije imao hrabrosti - već je i masovno kopirana.

Ubrzo su Kenzove revije postale undreground događaj na kome svi žele da budu viđeni, a za prisustvo su se povlačile najjače veze, o tome dovoljno govori činjenica da su u prvom redu sedele Bianca Jagger i Catherine Deneuve, a početak revija je kasnio i po tri sata, dok je soundtrack za šou činio ništa manje odvažan odabir muzike - kompilacije rock hitova.

Njegov rad otvorio je vrata drugim (kasnije vrlo uspešnim) dizajnerima iz Japana, kao što su Issey Miyake, Kansai Yamamoto i Rei Kawakubo, a direktno je uticao na stvaranje estetike ništa manje uspešnih Dries Van Notena i Marca Jacobsa.

Ipak, 1999. nakon smrti svog životnog i pslovnog partnera, Kenzo Takade prepušta mesto kreativnog direktora svojim saradnicima, koji su do danas uspeli da odneguju prvobitnu viziju dizajnera,rođenu na ideji da se bude drugačiji u nameri da se ostane autentičan.

"Kada sam otvorio svoj prvi butik u Parizu, nije bilo nikakve poente u tome da pokušavam da radim isto ono što su radili francuski dizajneri - iz prostog razloga, jer ja to nisam umeo. Zato sam radio stvari na moj način u nameri da budem drugačiji", obrazložio je japanski modni mag u intervju za The South China Morning Post, dat 2019.

Planirao je da ostane u Parizu šest meseci, a ostao je 56 godina. Umro je u 81, od posledica komplikacija izazavanih korona virusom sa kojim se borio nekoliko nedelja.

Ovaj svet napustio je u vrlo sličnom trenutku u kakvom ga je i zatekao onih godina kada je pokrenuo svoju odvažnu floralnu modnu revoluciju - kada je svet spreman za promene i kada se udaraju temelji novim vrednostima.

Gospodine Takada, hvala ti za seme autentičnosti, eklektičnosti i hrabrosti - nadam se da će "nova normalnost" u svetu mode još jednom iznići iz nje u formi cveta koji razoružava.

Priredila: Maja Bunčić