Kreatorka nam priča vodeći nas kroz svoju prvu Couture kolekciju za modnu kuću koja u svom DNK nosi žensko preduzetništvo, konkretni stil i ljudsku stranu želje.
U velikoj prostoriji u kojoj sedi, Maria Grazia Chiuri se iskreno smeje dok prati nit vremena koja ju je vratila kući. Posle pariskih godina u kojima je shvatila kako da (ponekad) tmurno nebo Ville Lumière pretvori u blistave prilike, kreativna direktorka bila je spremna da ispriča šta će biti prikazano nekoliko dana nakon našeg susreta: njena prva Couture kolekcija za Fendi, u desetoj godini od rođenja Haute Couture linije ove rimske modne kuće (decenija koja je počastvovana izložbom u uvek spektakularnom Palazzo della Civiltà Italiana u Rimu, simbolu brenda Fendi).
Jednog letnjeg popodneva povela nas je na lokaciju izabranu za modnu reviju, značajnu za nju i za Fendi - Nacionalnu galeriju moderne i savremene umetnosti u Rimu, gde je 1985. godine postavljena revolucionarna izložba koju je Karl Lagerfeld posvetio dvadesetogodišnjici svoje saradnje sa sestrama Fendi. Naziv izložbe bio je A Work Journey. Fendi/Karl Lagerfeld (koju je tada postavila Ida Panicelli).
Četrdeset i jednu godinu kasnije, Chiurijeva je odlučila da nastavi tu izložbenu rutu koja je u to vreme uzburkala mnoge duhove, a sve zbog mode koja tada još nije imala pravo ulaska u muzeje (nije iznenađenje što se među dodatim materijalima nalazi bogat pregled štampe, kao ogledalo tog vremena i znak avangarde koju je doneo Lagerfeld), dodajući originalnom naslovu samo jednu reč - After. U ovom izboru leži želja da se govori o smelosti tih godina podeljenih u različite sekcije: Tablets, Kaleidoscope, Design Matrices, Theater, Comb, Video, Sketches i Computer (ostaće otvorena za javnost do 25. oktobra).
Kao Fendi Chief Creative Officer već dugo je celim svojim bićem zainteresovana za umetnost, ali više od hedonističkog objekta koji samo delo može da predstavi. Ono što je pokreće u njenom istraživanju jeste naše uživanje u umetnosti, povezana osećanja, radoznalost prema autorima, često i prema više njih, kao i prema delovima sveta koji služe kao laboratorije ili kreativni embrioni neke nove budućnosti.
Chiurijeva posmatra, proučava, putuje širom sveta i ide do same srži. Za nju nikada ne postoji samo jedna lepa kolekcija odeće, iako je kupci i profesionalci jednoglasno smatraju jednom od najkonkretnijih modnih dizajnerki.
Njena prva Couture kolekcija, prikazana u Rimu koji je sve samo ne drevan, savršeno ilustruje kako grain de poudre klizi po koži modela, dopuštajući suptilnom erotskom trenu da pronađe svoj put, čak i kada se čini da crno-beli inleji vraćaju strogost nekih davnih vremena. Drapiranje otvara novo poglavlje kroz platno i pokret koji obavijaju ono što se više ne može sputati, ostavljajući korsete u prošlosti i fokusirajući se na iskrenu lepotu i primarnu potrebu odevanja - zaštitu.
Uostalom, Maria Grazia Chiuri već dugo pliva u ogledalu savremenosti. U jednoj od prostorija u kojima su njene kreacije od tkanine i ideja, slučajnost je naići na rad Josepha Kosutha, koji sadrži frazu filozofa Ludwiga Wittgensteina: „Ono što smatraš darom, u stvarnosti je problem koji treba rešiti“.
Za nju je Rim početak i povratak: gde je središte ovog grada?
Tamo sam odrasla, dobro ga poznajem, iako mi se čini da ga nikada ne poznajem dovoljno dobro: ima toliko toga da se vidi, to je istina. Rim je tako složen, višestran, kontradiktoran grad, da je možda baš u tome njegova tajna, u tome što je slojevit.
I onda, to je zaista grad u kojem je rođen Fendi: čvrsto sam verovala u kreiranje ove prve modne revije u Nacionalnoj galeriji moderne i savremene umetnosti u Rimu, jer često ne postoji svest o tome koliko je Fendi blisko povezan sa Rimom i kakva je bila njegova istorija unutar ovog grada. Nije iznenađujuće, pored modne revije, ponovo smo aktivirali ovu izložbu koja je bila održana 1985. godine. Meni lično to je bilo izuzetno važno jer se dobro sećam kada sam je gledala. Međutim, katalozi nikada nisu objavljeni, a u to vreme nije bilo interneta, pa nove generacije i ne znaju za nju, niti da se ikada održala. A važno je to znati jer je reč o prvoj modnoj izložbi postavljenoj u jednom muzeju!
Koja kulturna i vremenska promena vas je najviše iznenadila?
Na otvaranju 1985. godine bilo je kritika, žestokih napada, i zapravo će u ovom novom izdanju biti uključeni i svi tekstovi iz tog vremena gde se čin ulaska mode u muzej savremene umetnosti smatrao gotovo svetogrđem. Čak i danas, čitanje tih tekstova pomaže da se razume koliko se sve promenilo za tako kratko vreme i kako se, na kraju krajeva, moda, posebno u Italiji, smatrala samo zanatom ili biznisom, ali nikada sastavnim delom kulturnog sistema. Ponovno predlaganje ovakve izložbe, same po sebi revolucionarne zbog svojih instalacija i načina objašnjavanja koraka kreiranja koji stoje iza odevnog predmeta, tera nas da razmislimo o tome koliko je teško razumeti, u jednom vremenu, promene koje se dešavaju…
Da li ste bili uzbuđeni ulaskom u taj muzej posle toliko godina, znajući da će, sa tom rečju AFTER ispred sebe, on takođe otvoriti svoje novo poglavlje?
Da, naravno! A osećate i snažan osećaj odgovornosti. Dobila sam mnogo od ove kompanije, kao što sam dobila mnogo i od brendova Valentino i Dior. Nikada niste sami, dobijate mnogo. U Fendiju sam počela, tako da osećam i odgovornost da uzvratim najboljim od onoga što mogu da uradim. Očigledno, danas je sve drugačije, mnogo je složenije, to više nije porodični biznis gde su se odluke donosile za pet minuta. U mojim počecima, to je zaista bila druga era. Ali na neki način, to vas tera da im ponovo pristupite kao kada ste imali 25 godina, čak i ako ih više nemate (smeh), takođe i zato što postoji ta vrsta entuzijazma i nepromišljenosti, želje da se sve ovo pokrene ka budućnosti.
Kada je reč o visokoj modi, koji su najveći izazovi i skrivena zadovoljstva iza ovih umetničkih dela?
Couture je veoma kompleksna teritorija jer u osnovi zavisi od tradicije. Italijanska tradicija visoke mode razlikuje se od francuske tradicije, gde je postojao potpuno drugačiji razvoj. Najveći izazov je nesumnjivo održati i preneti know-how određene vrste rada koji je danas moguć samo u specifičnim ateljeima. U ready-to-wear linijama teško je podržati tu vrstu složenog rada, ali je to u isto vreme i teritorija na kojoj možete eksperimentisati, a zatim to eksperimentisanje ponovo iskoristiti na iznenađujući način (na primer, u upravo predstavljenoj kolekciji, koža je istkana kako bi ponovo stvorila izvanredan sloj lišća, prim. red). Govorim o teritoriji jer je Couture posebno mesto: na primer, u svakoj modnoj kući, Haute Couture atelje, i u osnovi stručnost onih koji tamo rade, često podseća na njenog osnivača.
Nakon višegodišnjeg iskustva u različitim modnim kućama, naučila sam da je lepota u tome da se u dijalog uvedu ateljei koji su toliko različiti, kao što su atelje za Haute Couture i onaj za krzno i kožnu galanteriju, o kojima se inače ne govori. Danas je možda najzanimljiviji aspekt visoke mode upravo ovo: eksperimentisanje kroz ateljee, kombinovanje različitih tehnika kako bi se stvorilo nešto novo, zaista jedinstveno. To je uvek work in progress. Haute Couture nije nešto što, banalno rečeno, samo dizajnirate: krećete od ideje i morate stalno da razgovarate sa ateljeom o svakom pojedinačnom detalju, prolazu, jer svaki tim oko stola radi na projektu. To je u velikoj meri timski rad. Morate imati ličnu vezu sa ateljeom, sa šefom ateljea (première - krojači na čelu timova, prim. red), sa onima koji te odevne predmete stvaraju korak po korak. Nema ničeg mehaničkog, to je zaista zanatski rad. U tome je prelepi aspekt ove realnosti: biti duboko zanatski (kaže to mirno i čvrsto, dobro osluškujući zvuk ovih poslednjih reči) (prim. red).
Prepoznati ste kao žena koja sluša potrebe žena, uspevajući da zadrži snažnu doslednost između želje za posedovanjem večnog odevnog predmeta i toga da se osoba koja ga nosi oseća prijatno. Kako to radite?
Mislim da to nije povezano sa modom, već sa idejom o odeći zamišljenoj kao mesto u kojem boravite. Na kraju krajeva, haljina je kuća vašeg tela, kako želite da živite? Na primer: nikada ne bih stavila čeličnu sofu ni u svoju kuću, ni u tuđu kuću. Kako želite da koračate kroz svet? To nije vezano samo za žene, to je povezano sa svima - sa muškarcima, sa decom. Kako želite da se osećate? Mislim da ljudi žele da se osećaju dobro, žele da se dopadaju sebi. Onda, da li želite da budete na čeličnoj sofi? Slobodni ste da izaberete! Međutim, tu obično postoji jedan veoma snažan aspekt koji smatram neophodnim: kako želite da živite, kako pristupate životu. To se takođe vidi i na odeći.
Kada ste odlučili da moda bude vaš jezik?
Ne, nikada ništa nisam odlučila! Ja sam neko ko ništa ne odlučuje, nikada u životu nisam napravila dugoročan projekat, to jest, ne ostavljam po strani kratkoročne projekte poput modne revije, naravno da njih moram da radim... Kada sam počinjala, nisam čak ni bila sigurna šta to uopšte znači, pričamo o nekim drugim godinama. Želela sam da upišem umetničku školu jer sam volela da crtam, ali su me naterali da idem na prirodne nauke. Kasnije sam morala da upišem modnu školu gde se dizajniralo, ali su me pustili da idem na univerzitet jer se to tada nije smatralo poslom... sve je bilo u nastajanju. Srećna sam što pripadam onoj generaciji koja nije imala ovaj današnji koncept projektovanja života, vremenu u kojem je sve moglo da se desi.
Danas je drugačije: ponekad mi bude žao mladih ljudi koji već prilikom izbora škole ili fakulteta moraju da se odluče za jasan put. Mi smo pokušavali: sve je bilo mnogo lakše, postojala je drugačija perspektiva budućnosti, niste razmišljali o tome da gradite korak po korak, ali se to, na neki način desilo. Očigledno: tada su postojale praktične realnosti, želeli ste da tražite posao jer ste želeli da živite sami i mogli ste da radite različite poslove da biste uspeli. To je više bila potraga za onim što biste mogli biti i niste imali tako jasnu predstavu o svojoj budućnosti. Ne zaboravimo ono što smatram ključnim aspektom: nije bilo ovoliko informacija pa ste zaista mogli da zamislite sebe na mnogo načina.
Rad u modi se, u ovom trenutku, preispituje na više frontova, a u njemu je opipljiva ta ravnoteža između konkretnosti i sna.
Verujem da je to zaista deo mog života: možete da zamislite sebe kako god želite, ali morate biti i konkretni, da znate da to možete da ostvarite.
Kada sam počinjala, nije bilo granica u tome šta možete da zamislite, ali ste morali da pronađete način da se te dve stvari poklope i da možete to sebi da priuštite. Kada sam odlučila da odem da živim sama, rekla sam sebi: ’U redu, ali sama ćeš se izdržavati’ - to je jedna vrlo jednostavna misao koju čovek sebi kaže: ’Pronaći ćemo put’, i kreneš od bilo koje prilike koja ti se ponudi.
Prva stvar koju sam dizajnirala bile su muške cipele. Da su mi ponudili da dizajniram stolice, dizajnirala bih stolice! To je bila moja realnost jer sam želela da platim stanarinu i živim sama. Postojao je taj pomalo avanturistički aspekt, gde deliš stan, deliš sve, a čovek je bio pomalo naivan u vezi sa svim tim. Konkretan i naivan.
Da li postoji li neki predmet, odevni komad koji ste dizajnirali i koji vas je naveo da kažete: „Evo me, to sam ja’?
Zavisi od različitih perioda. Ali da, veoma sam srećna sa nekima od njih iz raznih razloga. Da, postoje...
Povodom novog izdanja izložbe, govorili ste o hrabrosti.
I jeste: gledajući je danas, bila je to veoma hrabra izložba za ono vreme, bilo je zabavno ponovo čitati članke iz tog perioda, glasove i potpise koji su je komentarisali između političkih napada i istinskog skandala zbog takve izložbe.
Danas, suočeni sa ovakvim izložbama, da li smo hrabriji, spremniji i smeliji?
Verujem, a ovo ističem posebno kada govorim o Italiji, da još ne postoji potpuna svest o tome koliko je moda zapravo unutar italijanskog kulturnog sistema. Moda se vezuje isključivo za brendove. U italijanskoj tradiciji nema analize mode kao Mode, što je slučaj u Engleskoj sa kulturnim centrima kao što su Victoria and Albert Museum i Fashion and Textile Museum, ili u Francuskoj gde postoje prateće institucije poput Palais Galliera. To sam duboko osetila tokom svojih deset godina u Parizu: tamo je moda deo kulturnog sistema, poklanja joj se ogromna pažnja, bez obzira na to da li iza nje stoji neki brend ili ne. U Italiji se ona i dalje posmatra kao jedna od primenjenih, sporednih umetnosti, kao preduzetnički dizajn, i uopšte joj se ne priznaje ta ključna uloga da je deo našeg tradicionalnog znanja (know-how). A još je neverovatnije da imate toliko kompanija, različitosti i zanatske autentičnosti u svakoj pojedinačnoj regiji. Italija je neverovatna i njene umetničke tradicije su snažne, ali one i dalje ostaju više tema tradicije i običaja nego kulturna suština naše zemlje.
Kako hranite tu svoju neprekidnu radoznalost?
I tu je Rim fantastičan: ima mnogo zanimljivih, obrazovanih ljudi, uključujući i dosta prijatelja. Izuzetno sam radoznala, a onda prosto „poludim“ za nekim temama, pa krenem da učim, učim, učim... Postoji veoma aktivna razmena sa ljudima sa kojima delim ista interesovanja, oni takođe vole da obilaze grad, da posmatraju, da nastave da saznaju. A i generalno smatram da su priče fascinantne, zar ne? Sve priče. Nedavno sam bila u Kini i ljudi koji su mi bliski i dalje mi se podsmevaju jer sam od tada pročitala apsolutno sve o tome, ponovo sam ushićena jer, iako sam tamo odlazila nekoliko puta, ovo konkretno putovanje je bilo izuzetno inspirativno, zahvaljujući tome što sam bila pored podjednako stimulativne osobe. Ne znam ni sama koliko sam knjiga pročitala u međuvremenu! Ništa nije kao dobra priča: zato što nemate nacrtanu sliku, morate sami da je zamislite. Ništa vam kao pisana reč neće pružiti tu slobodu mašte.
Da li ikada sebi dozvoljavate vreme za dosadu?
Moram reći istinu, ja zaista ne znam šta je dosada... Nikada mi nije dosadno. Nemam takav stav, baš razmišljam o tome... (uzima predah, prim. red). Ah, ima jedna stvar! Neki ljudi me zamaraju, to da. Zapravo, ako me zamaraju, ja razmišljam o nečem drugom. Znate li one ljude koji sebe shvataju previše ozbiljno? Ljude koji previše veruju u to... ali moram reći da se sada malo i zabavljam, takođe i zato što su mi moje godine donele veliku lakoću. Znate šta? Neki od njih su mi sada veoma zabavni. To mi je postalo skoro kao neka vrsta zabave.
Ko je najviše uticao na način na koji gledate na svet?
Moja ćerka Rachele, bez ikakve sumnje. Kao i moj sin.
Muzička podloga, detalji na sedištima, tama koja postaje svetlost: modne revije su intimni trenuci, čak i kada se proživljavaju u zajednici. Kako stvarate te trenutke?
Publika koja je na modnoj reviji jeste njen deo, ljudi prisutni u tim trenucima nisu posmatrači, oni su deo performansa, to je kao u pozorištu (2020. godine Chiurijeva je kupila i ponovo otvorila istorijsko pozorište Teatro della Cometa u Rimu, prim. red). U tim trenucima svi učestvujemo u posebnoj energiji koja se širi tim prostorom.
Da li najlepše želje moraju da prođu kroz neki oblik bola?
Moram da razmislim o tome... Jer, da, želja je na neki način povezana sa patnjom, teško da može biti povezana sa čistom radošću. Lično, u ovom trenutku, cilj je ponovo želeti na jedan zdrav način, ali ne modu, već želeti da se osećam dobro.
Tekst: Manuela Ravasio