Ne verujem u sudbinu. Ne postoji ništa što me može predodrediti. Nema nikoga ko bi mogao da utiče na moj život, do mene same. Sa dvadeset i jednom godinom, osećam to čistije nego ranije. Praksa je, takođe, pokazala da sam u pravu. Ipak, to što sam završila leto s polomljenom nogom, nikako nisam mogla da predivim. Nijednom svojom akcijom da predupredim. Auto je, niotkuda, naleteo na mene. Čini mi se kako je celo sećanje nečije tuđe. Pokupila sam ga iz filma ili priče neke poznanice. Sumrak. Farovi kao limunovi. Tup! I škripa guma. Nisu pronašli automobil. Nijedna ulična kamera nije zabeležila događaj. Jedino je gips oko moje leve noge svedočio o nesreći.

U bolnici, svi su bili hladni. Ledeni. Radili su automatski, kao mašine. Na moje pitanje, da li ću moći da idem na more, doktorka je izlakonisala: Sumnjam. Drugarice su bile razočarane. Možda i više od mene. Kao kompenzaciju, kao pranje od krivice koja nije njihova, rekle su da će mi poslati razglednice. Njih pet, po pet razglednica. Šta ću s pet razglednica s Peloponeza? Bolje da mi pošalju malo peska u tegli. Nekako da zarobe miris mora i soli, spakuju ga i adresiraju na moje ime. Kad bi mogle da mi pošalju mir pogleda u ploču pučine, to bih volela.

Izgleda da su i drugi ljudi čuli šta mi se desilo. Deluje mi kao urota. Naime, prva razglednica je stigla iz Albanije. Tamo je Ivan sa svojim dečkom. Na razglednici je fotografija stene. Ispod smeđe kamenčuge, pruža se plažica. Prepuna je belih oblutaka. Prazna. Nema ni senke fotografa. Ni ptice. Ništa. Ni u mirnoj vodi nikoga da je uhvaćen usred prsnog ili kraula. Nema čunka. Galeba koji se ljuljuška na bebama talasima. Ništa. Klot plaža, mrtvo, photoshop-om poplavljeno nebo iznad nje. Poruka na razglednici glasi: Milena, nedostaješ nam. Ljube te Ivan i Peđa!

Druga je stigla istog dana. Petar i Suzana su me pozdravljali s prelepih hrvatskih ostrva. Razglednica je podeljena na četiri manje slike. Svaka za po jedno ostrvo: 1. Usamljeno ostrvo. Mala, krečnjačka zvezda nasred tamnog mora. Pušta krake u svim pravcima. Grabi ka pučini i ka zemlji. Do kojih nikad neće stići. 2. Četinari blizu plaže, beli kamen i zapenušano more. U daljini, jedrenjak. Belo platno zategnuto na katarci. Kontrapunkt nebu bez oblaka. Plavom, plavom. 3. Plaža fotografisana iz vode. Pola fotke je nejasno lelujanje mora, druga polovina hridi i galebovi iznad njih. Vrlo tanka linija plaže. Da li je to šljunak? Obluci? Ipak pesak? Ne znam. Ali između prstiju polomljene noge kao da nešto pucketa. Škrpi i češka me. Mora da je pesak. 4. Uvalica između dve stenčuge. U plićaku kamenje, kao staza u bašti. To i jeste baštica. Morske trave i ribice u njoj izgledaju isto kao trava i bubice.

Moram da uzmem masku i zaronim. Samo ću ih tako zaista videti. Iznad površine, voda krivi stvari i skriva njihov pravi oblik.

Crno more je dosta mračno, tako kažu. Meni se čini da je zelenkasto. Mutnjikavo. Poput jezera. Takvog je i ukusa. Treba ga još posoliti. Ali šta ako ga presolim? Da li će onda ljudi i dalje ići pedalinama po njemu, skakati po talasima i hvatati meduze?

Gradim zamak s petoricom dečaka. Peščane kule i zidine dižu se sve više i više. Poput Vavilona.

Naga, nasmešena žena gleda u moj objektiv. Kažem joj da izgleda kičasto. Njoj ne smeta. Ogrlica od drvenih perlica lomi joj ključnjaču i sliva se među oble dojke. Kažem joj da se osmehne celim licem. I očima. I očima? Da. Posebno očima. Ona se osmehuje. Sve više i više. Bradavice joj se skupljaju i šilje. Noć je. Sve je crno. Ne vidi se gde je more, a gde nebo; samo masna fleka planina, koje opasuju zaliv. Ne prepoznajem mesto. Ne umem da čitam grčki alfabet, pa mi žuta tabla s natpisom nije od koristi. Posmatram mestašce na obali mora. Ono gori od lampica, ukrasnih fenjera i jakih snopova svetlosti što seku noć. To diskoteke mame svoje goste. Kao vatre proročišta. Pokazuju put izgubljenim putnicima.

Svetionik na nepoznatoj obali. Jarko, žuto svetlo vrti svoj krug. Obaveštava mornare da smo tu. Pokazuje im put.
Kokos presečen na pola. Iz njega, kao pipci, vire dve šarene slamčice. Koktel koji pijem podseća me na kremu za sunčanje kojom sam se namazala. Pogledam levo i vidim mamu koja mi maše. Podignem naočare na čelo. Mašem i ja njoj.

Tata iz vode izlazi kao biće sa druge planete. Hoda široko držeći noge. Peraja mu pljeskaju po plićaku. Na glavi ima masku s disaljkom, a u ruci drži mrežicu. U drugoj mu je oktopod. Koprca se, neće mu se van vode. Šta ćemo u Larisi? Kako šta ćemo? Pa dotle je išlo Dušanovo carstvo. Čije carstvo?

Gliser koji seče modro more, praveći u njemu veliko, latinično V od divlje pene. U gliseru muškarac i žena. Iza njih, ogromna plaža i načičkani hoteli. Suncobrani po plaži kao disko boginje. Ljudi se jedva naziru. Ispod svega toga, narandžastim, pisanim slovima: Greece is waiting for you! Okrenem razglednicu i prepoznam Irenin rukopis. To što se nije potpisala, dovoljan je potpis. Piše mi: Ovde je lepo, ali izgleda da je Manitu ljut na mene. Po ceo dan pada kiša. Toplo je, pa odem na plažu. Ali ne mogu da se sunčam!!! Okupam se i bežim u hotel. Čitam knjigu koju si mi dala. Ne sviđa mi se. Da je lepo vreme svidela bi mi se. Sigurno. To je do kiše. Počela sam i da pričam s kišom.

Biografija:

Ana Miloš je rođena 1992. u Beogradu, gde i dalje živi.
Objavila je zbirku pripovedaka „Kraj raspusta“ (2019), zbirku poezije „Govori grad“ (2020) i dopunjeno reizdanje „Kraj raspusta i druge priče“ (2021).
Dobitnica je nagrada „Miodrag Borisavljević“ (2016) i nagrade “Đura Đukanov” (2019).
Zbirka „Kraj raspusta“ našla se u širem izboru za „Andrićevu“ nagradu, kao i u užem izboru za nagradu „Edo Budiša“.
Priče i pesme objavljivala je u časopisima: Povelja, Polja, Beogradski književni časopis, Letopis Matice Srpske, SENT, Dometi, Rukopisi 39, strane.ba, eckermann.org.rs, libartes.rs, booke.hr, lupiga.com, astronaut.ba, kriticnamasa.com, porkulum.com...