Svaki put kada sednem u omiljeni kafe, onaj sa rustičnim stolicama koje škripe baš kao one u Parizu, čini mi se da otvaram neki poseban portal koji me udaljava od digitalne intime. Mogu duboko da udahnem, u grudima osećam čudesnu slobodu, a oči se nekom silom širom otvore. Zvuk je jasan, miris precizan, a opažanje bistrije nego inače i deluje da je to momenat koji niko ne može da mi oduzme.

Oduvek sam odrastala sa idejom da ovakva mesta postoje baš zbog tih osećaja. To jedno mesto gde se gromoglasno smeje, nazdravlja i u svim bitnim situacijama okuplja. Međutim, ovog puta videh scene pretvorene u pozornicu za fotografiju, koja je trajala svega nekoliko sekundi i nakon toga brzinom svetlosti bi se srušila. Glave i ruke bi već bile po ekranima koji su postajali ljubavniji od onih koji ih drže. Glas bi se gasio, a zvuk iz zvučnika ječao. Pomislih: „Bože, kakva tišina u ovom dobu povezanosti.“
Na sreću, vešto joj se otrgnuh i nekoliko dana kasnije mogli ste da me zateknete kako po stanu skačem zbog nemira ili sreće jer su neki hrabri ljudi branili boje naše zemlje. Ali, nisam mogla da skočim toliko koliko mi je ta slika na ekranu delovala tako blizu i tako daleko. Baš zbog tog osećaja koji je danima tinjao u meni, ali i slike iz kafea koja mi se konstantno motala po glavi, poželela sam da dočekam junake i isplačem se kao čovek. Iskrena da budem, ne znam zašto. Možda je to bila neka mahnita potreba za osećajem pripadnosti ili želja za dokazivanjem da nismo sve pustili. Priznajem, patriotizam je vrištao iz mene.

Gledala sam te ljude kako gordo stoje na terasi uz uzvike i gromoglasni aplauz prisutnih. Istog trenutka osetih empatiju prema svima u toj bučnoj gomili, kao i prema onima zbog kojih smo došli. Ljube zastavu, nama suze naviru, uz onaj srpski ponos koji mnogi demantuju. Ima to nešto kod nas. Te rečenice setih se i kada videh gospođu koja grubo gura mladu devojku ne bi li raskrčila svoj vidik, a zatim i muškarca koji se smelo progurao ispred nas zaklanjajući i to malo parče neba. Uh, njima se negde zagubila empatija. Izgledalo je kao da smo se u pogrešnom pravcu diskonektovali.

Obe priče zaličile su na zaboravljanje značenja bitnih reči. Ponos, empatija, podrška i zajednica. Specifično je da moraju da se dese samo velike stvari koje bi nas povezale, dok smo na mikronivou spremni na svakakve maske

Zagrljaje smo izgubili u gurkanju, poglede u plavom svetlu, a razumevanje već na prvom koraku u trolejbusu.

Zato na narednim stranicama možete pronaći sve te teme koje govore o osećajima i prijateljstvu. Nostalgiji, emocionalnoj psihologiji i varljivom letu. Onom u kom smo naučili da letimo i poverovali u promene. Ali i onom koje će dopustiti da ponovo pustimo one zdrave korene.