Neke žene to rade sa povodom. Pored raskida veze, glavni okidači za držanje dijete su: šok kako zapravo izgleda na fotografiji koju je neko drugi okačio na Facebooku, pregledanje fotografija sa plaže iz 2009. godne, nemogućnost oblačenja omiljenih pantalona ili iznenađenje kako dizajneri prave sve manje konfekcijske brojeve odeće, priprema za plažu, ako prijateljica smrša i izgleda dobro, a najgore od svega je da je sve češće pitaju da li je trudna. Neke žene drže dijete ciklično, obično par meseci pre letnjeg izlaganja suncu i pogledima. A onda se kreće sa blagim uništavanjem svoga tela u ime viših ciljeva često nedostupnih svesti.

Pravi pokretač mršavljenja

Ne, to nije mazohizam, u mazohizmu postoji uživanje. Ne verujem da postoji žena koja uživa u prevelikom odricanju. Kakav bi to motiv mogao da je natera na takav dobrovoljni čin? Kada ih pitate zbog koga to rade žene obično odgovaraju – zbog sebe. A da li bi to radile na pustom ostrvu? U svom članku Mit lepote, Naomi Volf navodi da je „33.000 žena reklo da bi radije izgubile 10 do 15 kilograma nego postiglo neki drugi cilj“. Kako Charisse Gudman navodi u svom članku Jedna slika vredi hiljadu dijeta, reklame su promenile ideje društva lepote i ružnoće: u oglasima su vitka i atraktivna sinonimi, baš kao i salo i ružno. I dve industrije vode međusobni rat – industrija ishrane i industrija sredstava za mršavljenje. Pritisak „ideala“ nezdrave, anoreksične mršavosti više nego ikad nije bilo u surpotnosti sa našom prirodnom veličinom tela.

Flaster samopouzdanja

Dr Kearney–Cooke je vodila zanimljiv eksperiment u okviru Dove marketinške kampanje u kojoj su žene nosile specijalni flaster koji je trebalo da proizvede da se dobro osećaju u svom telu. Već posle samo 2-3 dana žene su u dnevnik zapisivale da se osećaju bolje, atraktivnije i udobnije u svom telu i imaju više energije, uživale su u trenutku, više se smejale i manje razmišljale o svom telu. Sigurno ste pogodili, u flasteru nije bilo nikakve hemije, placebo je oslobodio žene pritiska i ojačao samopouzdanje. „Moramo pokušati da postignemo nemoguće, jer bez fizičke lepote pronalaženje ljubavi i prihvatanje je beznadežno; bez fizičkog savršenstva, mi smo bezvredni ", kaže Majkelson još orvelovske 1984.godine. Merilo vrednosti nije karakter, dostignuća ili inteligencija, već veličina i oblik tela.

Muškarci znaju nešto što žene ne znaju

Izgled muškarca samo do izvesne mere utiče na ženu i menja se u toku ciklusa – maskulini tip muškarca je poželjan u toku ovulacije, a feminini izgled, pred menstruaciju. Žene generalno vole visoke muškarce sa simetričnim crtama (garancija zdravlja i da nema parazite), može on biti nizak, ali je bitno da ima dokaze moći, siromašni i nezaposleni nisu ciljna grupa. Sa druge strane, istina je da se ni jedan muškarac neće okrenuti za ženom zato što je velikodušna prema prosjaku, ni jedna naslovna strana časopisa za muškarce ne ističe njene karakterne crte. Da, izgled žene je presudan za muškarce i većina žena to zna. Muški mozgovi bivaju preplavljeni uzbuđenjem kada vide uski struk i dobro zaokružene bokove i butine. Preferencije kodirane u muškim genima milenijuma evolucije pomažu im da otkrivaju šta je to o ženskim telima koja proriče uspeh u roditeljstvu. „Ženče nije ženče, ako nije ko lubenče“, kaže se kod nas a tri milijarde dolara godišnje američki muškarci troše da gledaju žene čiji se uski struk nastavlja u nepristojne obline kukova i guze. Singh i Platek su otkrili da gledanje žena sa oblinama stimuliše moćan interni sistem nagrađivanja, u koji su uključeni isti centri zadovoljstva u mozgu muškaraca koji su zaduženi za heroin I kokain.

Žene sa telom u obliku peščanog sata su za muškarce najprivlačnije: veličina struka treba da bude 60 do 70 odsto od njihove širine kukova. Playboy Playmates uz uski struk i normalnu širinu kukova imaju zadnjicu i noge u velikoj meri „tapaciranu“ mastima. Čak i tanke žene nose zapanjujuću količinu masti, oko trećine telesne težine u butinama i kukovima. Lassek i Gaulin iz Univerziteta Santa Barbara u svojoj knjizi Zašto je ženama potrebna mast? daju zanimljivu tezu: ukupna količina masti koju žena ima u svom telu je sedam puta veća nego kod životinja, i mnogo više od muškaraca! Samo pingivini koji se spremaju za zimu bez hrane ili kitovi artičkih voda imaju toliko masti. Zašto su žene „dizajnirane“ na taj način kada vrlo, vrlo retko plivaju u arktičkim vodama i spremaju za zimsku hibernaciju? Masti u gornjim delovima tela su kao bankovni račun sa čestim uplatama i isplatama, a na bokovima, butinama i guzi su stabilne. Samo tokom poslednjih nekoliko meseci trudnoće i dok traje dojenje žene otvaraju ove niske depoe telesne masti i oni su ekskluzivno dostupni brzo rastućem detetu čiji je mozak 7 puta veći od drugih životinja i najbrže raste u prve dve godine života. A mozgu treba mast i to ne bilo koja, već omega - 3 koju žene kriju u bokovima i nogama. Sa oblinama svi profitiriaju – muškarci se raduju, a deca bivaju pametnija! Oskudica oblih žena u Japanu i Kini je zbog toga što im ovi depoi nisu potrebni,  jer ih unose hranom omega 3 masti.

Uski struk prenosi još bogatiju poruku – malo je verovatno da je žena bila trudna, tako da je njihov potencijal za rađanje još uvek neiskorišćen.Nema donje granice obimu stomaka kojeg muškarci priželjkuju- čak i do karikaturalno uskog struka Jessice Rabbit koji je manji za 40 odsto njene širine kukova. Da bi obezbedila dovoljno zdrave masti, žena mora da unese u sebe mnogo loših, omega 6 masti koje su jeftinije u proizvodnji i stabilnije, te ih ima više u hrani, ali one goje i talože se na pogrešnim mestima tj u struku. Pod dejstvom stresa, pre svega na poslu i muških polnih hormona koji se pod stresom više luče, masni šlauf se stvara oko struka umesto na bokovima,  kao što se dešava pod uticajem estrogena. Takođe, neka istraživanja pokazuju da ako se do 16 godine mnogo gleda TV, ovaj pojas je još veći.

Zašto dijete ne rade

Najbolje čuvana tajna u industriji ishrane je da dijete ne rade. Na Sizifovom putu uzaludnosti mršavljenja, hrana postaje neprijatelj: režim dijete deli hranu na „dobru“ i „lošu“, a to su već moralni sudovi i osećate se krivom za vreme ili, još češće, posle jela . „Vi ste ono što jedete“, shvata se bukvalno – dakle vi ste dobra ili loša osoba. Kada „zabranjena hrana“uđe u nas i obavi „svoj prljavi posao“ potvrđuje nedostatak samokontrole i nedostatak discipline. Možemo da držimo konce života u svojim rukama u drugim oblastima, ali oblast hrane i težine vlada nama. Dijeta nas drži u stanju bespomoćnog deteta, ona je naš kritični, zahtevni roditelj koji zna šta je za nas dobro i zdravo: ako je nešto ukusno sigurno je zabranjeno, a bljutavo je korisno. Dijeta nas uči da mrzimo hranu u kojoj uživamo i da volimo hranu koju mrzimo.

Hrana koju stvarno volite mora da se zaslužii i kada postanete izgladnela životinja, u ekstazi potpuno izgubite kontrolu, nema stajanja, tada je i 300 grama čokolade malo. Držanje dijete pravi od ljudi žrtve zauvek. Hrana tako ima kontrolu i moć nad životima ljudi, ona nam daje signal za obavezu koja mora da se izvrši. U društvu u kome žena kuvanjem zadovoljava potrebe drugih, često njene sopstvene potrebe ostaju nezadovoljene i hrana je tu da uteši.Ona je i nagrada za uložen trud.   Kao čokolada za rođendan dok smo bili deca, ili smo posle napornog dana u školi uz televizor, nešto grickali. Hrana može i da anestezira prejaka osećanja ili uguši bolna osećanja koje ne želimo da doživimo. Ona je i alibi za neuspeh i izraz seksualnih strahova – „Niko me neće ovakvu debelu“. Debljina je i poruka i sredstvo komunikacije prvo sa roditeljima, kasnije sa partnerom.  „Tvrđava masti“  je bunt prema umanjenju, ekspanzija u prostoru i zaštita od moći veličine muškarca. Dijete sve to uskraćuju, lišavaju nas izgovora, onemogućavaju „kreativnost“ komunikacije sa sobom i sa drugima. Motivi da smršamo moraju biti stvarno jaki, mnogo jači od svih simboličnih značenja hrane, od svih predrasuda i odbrana.

Lepota je stanje duha

Sve žene koje drže dijetu treba da se zapitaju: „Šta će biti različito u vašem životu ako budete mršavije, imate uže kukove i mišićavije ruke? Kako bi vam se život promenio? Da li biste bile pametnije, bolje majke, bolje sportiskinje, supruge , prijateljice ili bi muškarci stajali u redovima i čekali baš vas i baš zbog  tih 8 kilograma?

Ukoliko provodite previše vremena i trošite dragocene psihološke resurse baveći se telom, sigurno nešto promašujete.  Zavisnost, opsednutost sopstvenom nesavršenošću i autodestruktivno ponašanje može da bude nesvesna borba protiv komplikovanih i povredjujućih neprihvatljivih osećanja. Ako imate 40 godina i od srednje škole se borite protiv kilograma verovatno postoji psihološki razlog zašto su oni još tu. Iako su na kratko nestali, pa su se vratili, verovatno niste obratili pažnju na to kako vam se život promenio dok ste bili mršaviji. Valja prestati sa poređenem sa drugim ženama i istaknutii svoju jedinstvenost. Osmeh, stav, oblačenje, sve to može da istakne vaše vrednosti.

Ućutkajte glas unutrašnjeg kritičara, vaše misli nisu činjenice. Recite: „Ja mislim da sam debela“. Pozitivno razmišljanje i afirmacije čine čuda. Popišite ljude koje cenite i ocenite šta ih čini lepim? Težina? Potražite izvore samopouzdanja na drugom mestu, a ne samo u telu. Da, i konačno poverujte kada vam neko daje kompliment i zahvalite se. Prestanite sa držanjem dijeta i promenite stil ishrane na duže staze, setite se da kratkotrajne dijete ne deluju. Uvek pre toga preispitajte svoju motivaciju: Što je to vama važno? Trebalo bi otkriti načine da dopustite da muškarci postepeno otkrivaju vaše unutrašnje „obline“,  a ovo mogu samo žene koje su samopouzdane i znaju da muškarci ne primećuju sitnice koje su vama jako važne.

Tekst: Zoran Ilić, psihoterapeut