Blink Twice (For Help): Od distopijskih serija i filmskih trilera do jezive stvarnosti

Film "Blink Twice" i serija "The Testaments" prikazuju mračnu stranu ženskih iskustava, istražujući traume i sistemske zloupotrebe u savremenom društvu. Dodajte Elle u vaš Google izbor
Svaka ženska priča je bitna. Nikada ih neće biti previše, jer ih je uvek bilo premalo. Foto: Unsplash/ Elias Maurer

Niko ne voli da ide kod zubara. Sama pomisao na posetu stvara osećaj neprijatnosti, a poznat miris uvek izaziva buru u stomaku. U novoj Hulu seriji "The Testaments", koja je jednim delom nastavak na čuvenu "The Handmaid’s Tale", isti je slučaj. U strogo kontrolisanom sistemu (čitajte isključivo prema ženama) niko ne voli da posećuje zubara. U četvrtoj epizodi bilo je sasvim jasno i zašto. Glavna junakinja Agnes zamenila je svoju ljubičastu uniformu zelenom, što je u ovom sistemu jasan znak njene spremnosti za brak. Uoči "velikog događaja", odnosno upoznavanja potencijalnih budućih muževa, morala je da poseti zubara.

Iako je bilo očigledno bespotrebno, njen pregled protekao je pod anestezijom. Dok je ona sklapala oči, kroz njen zamagljeni pogled u pozadini zubar je polako skidao svoj beli mantil. Iako je odmah, nakon buđenja, osetila da nešto nije u redu, tek nakon dolaska kući bilo je jasno šta je ta devojčica od 15 godina, postavljena u sistem koji je ograničava u apsolutno svemu i drži u potpunom neznanju, proživela tog popodneva. Kada je skinula haljinu, njena podmajica, koja je inače uvek uredno zakopčana bila je u potpunosti otvorena.

Sve traume nestaju...

Nije ni prvi, a verovatno ni poslednji put, da je zloupotreba lekova, i ujedno narkotika, za seksualno zlostavljanje prikazana kroz objektiv kamere. Jedna od najbrutalnijih ekranizacija je zasigurno film "Blink Twice" koji se u bioskopskim dvoranama našao 2024. godine, a i dalje je aktuelan na streaming platformama. Iako je okarakterisan kao triler, to je suštinski horor priča za svaku ženu. Zbog načina na koji je Zoë Kravitz odlučila da konstruiše priču ovog filma, koji je ujedno njeno debitantsko režisersko ostvarenje, mnogi su se usudili da povuku paralelu i sa realnim životom i onim što se dešavalo na globalnom nivou, sistemom koji je ugrozio i uništio mnoge živote mladih žena - Epsteinovim dokumentima. I to je ono što ovom filmu daje još jednu dimenziju, od koje se ledi krv u žilama svakome ko ga pogleda. Zato što celokupan narativ koji film nosi nije samo način kreatorke da nam na najsuroviji način prikaže i približi traumatična iskustva devojaka. Ovaj distopijski triler je realnost koja se desila.

Sinopsis glasi ovako: Kad tehnološki milijarder Slater King upozna konobaricu Fridu na svojoj humanitarnoj gala večeri, poziva je da mu se pridruži zajedno sa prijateljima na odmoru iz snova na njegovom privatnom ostrvu. Međutim, kada počnu da se dešavaju čudne stvari, Frida počinje da preispituje stvarnost oko sebe. Analogija je već tu jasna. Imamo jednog muškarca sa određenim statusom moći, privatno ostrvo i mladu ženu koja pokušava da zaradi i sebi obezbedi život kakav želi. Na ostrvu Frida i njena prijateljica Jess ubrzo bivaju uvučene u svet luksuza, zabava i skupih poklona, ali iza savršenog odmora krije se nešto mnogo mračnije. Jess počinje da primećuje čudne rupe u sećanju i sumnjivo ponašanje ljudi oko njih, dok Frida pokušava da ignoriše upozorenja jer se prvi put oseća prihvaćenom i primećenom. Nakon Jessinog misterioznog nestanka, Frida shvata da se niko više ni ne seća da je ona ikada bila na ostrvu. Sarah, jedna od gošći, pomaže joj da otkrije da muškarci koriste parfem napravljen od posebnog cveta koji utiče na psihu i zamagljuje sećanje. Ono što su želeli da „izbrišu“ je svakonoćno seksualno zlostavljanje žena koje su tu doveli. Kako im se uspomene postepeno vraćaju, žene shvataju da su postale žrtve pažljivo organizovanog sistema manipulacije i nasilja.

Jedan od ključnih momenata u filmu jeste onaj kada je kuću posetio ugledni terapeut koji je specijalizovan za traume. U jezivom Fridinom flashbacku, u noći u kojoj odzvanjaju bespomoćni ženski urlici koje niko ne može da čuje, ona se priseća kako Slater uverava spomenutog terapeuta da se ona ničega neće sećati. "Što im gore uradimo, to više zaboravljaju. Sve traume nestaju."

Ali realnost nije ni blizu tome. Trauma se ne briše. Ona ostaje kao ožiljak. Urezana. U razgovoru sa istraživačkom novinarkom Miami Heralda Julile K. Brown, autorka bestselera New York Timesa pod nazivom "Perversion of Justice: The Jeffrey Epstein Story", čiji su tekstovi 2018. pokrenuli talas javnog pritiska i federalnu istragu protiv Epsteina, to nam je objasnila.

"Ljudi često ne razumeju kakve posledice seksualno zlostavljanje ostavlja na ljudski mozak, naročito u mladosti. Kada pretrpite traumu kao dete ili tinejdžer, to trajno menja vaš pogled na svet. To stvara nešto u vašem mozgu što je ’pomereno’. One u nekim slučajevima nisu sposobne da razumeju pune posledice svojih postupaka. Čak i kod odraslih žena koje su zlostavljane - prosečna starost žene koja odluči da prijavi seksualno nasilje pretrpljeno u mladosti je 50 godina.

Razgovarala sam sa jednom ženom koja ima 90 godina; rekla mi je da je bila zlostavljana pre 60 godina. Kada je otišla da to prijavi, jedna advokatica joj je rekla: Provlačiće te kroz blato.Osoba koja ju je zlostavljala bio je njen lekar. Odvratili su je od toga da progovori jer su rekli da će prolaziti pakao. Kada je reč o moćnoj osobi, ljude odvraćaju od podnošenja prijave. Govore: Zašto si otišla na piće sa njim sledeći put, ili onaj tamo put? Teško je razumeti vrste manipulacije koje seksualni predatori koriste kako bi učinili da se žene osećaju sigurno onda kada to nisu.“

"As Equals"

Pored spomenutog, jedan od najuznemiravajućih slučaja današnjice je i priča Gisèle Pelicot. Svet se sa njenim slučajem susreo 2024. godine kada je otkriveno da ju je muž Dominique Pelicot, deset uzastopnih godina drogirao i silovao, kao i da je u tom procesu učestvovalo oko 70 muškaraca. Na sajtu za upoznavanje, u čet sobi pod nazivom Bez njenog znanja, Pelicot je uspeo da stupi u kontakt sa desetinama muškaraca kako bi organizovao silovanja svoje tadašnje supruge. Gisèle Pelicot bila je silovana više od 200 puta, a njen citat koji je izgovorila tokom procesa suđenja „da sram mora da promeni stranu jer nije na nama da osećamo sramotu: na njima je“, ostaće uklesan u bukvar ženske borbe.

Dve godine nakon njenog slučaja, preciznije u martu ove godine CNN je došao do još jednog sličnog. U okviru serijala "As Equals" razotkrivena je globalna mreža nazvana rape academy, odnosno "akademija za silovanje". CNN-ova istraga otkrila je postojanje velikih internet zajednica u kojima muškarci dele snimke i savete o drogiranju i seksualnom zlostavljanju žena bez njihovog znanja. Na sajtovima kao što je Motherless.com. i na Telegram čet grupama, korisnici su razmenjivali uputstva kako da uspavaju partnerke, organizovali prenose uživo i prodavali supstance za drogiranje.

Jedan od sajtova, koji je samo u februaru ove godine imao oko 62 miliona poseta, a čija je glavna publika u SAD, opisuje se kao "moralno slobodan servis za deljenje fajlova gde se sve legalno čuva zauvek". U okviru serijala, CNN je razgovarao sa tri žene koje su istupile, podelile svoje priče i prijavile zlostavljače - njihove partnere i muževe. Taj trenutak razotkrivanja i potpunog razaranja dosadašnje slike njihovih života zauvek ih je promenio. "Sve posmatram kao potencijalnog predatora. Oduzeta mi je nevinost prema ljudima", samo je delić onoga što su ove žene ispričale.

Stručnjaci upozoravaju da počinioci sve češće koriste lako dostupne lekove koji se teško otkrivaju u organizmu, a zbog nedostatka dokaza i loše obučenosti policije i zdravstvenih radnika mnogi slučajevi seksualnog nasilja ostaju neprijavljeni ili teško dokazivi. Iako su neke online grupe i platforme uklonjene tokom istrage, nove se i dalje pojavljuju, a anonimnost interneta i zakonska zaštita platformi omogućavaju predatorima da organizuju i podstiču ovakvo nasilje gotovo javno.

Pozivanje na odgovornost

"Blink Twice" možda jeste fiktivan, ali predstavlja priče koje se zaista dešavaju u realnosti. S druge strane, serije "The Testaments" i "The Handmades Tale", koja predstavlja obavezno štivo za svaku ženu, pokazuju koliko lako sve može da se promeni. Koliko jednostavno sav teror koji se odigrava iza zatvorenih privatnih vrata i na skrivenim delovima interneta, zapravo može da postane ozakonjen. Odnosno, da će muškarcu biti dato pravo na žensko telo. Dopušteno da ga koristi poput nasleđene svojine. Zato je od neizmerne, pardon, životne važnosti da se o tome govori. Konstantno. Žene su oduvek bile u potlačenoj poziciji, a i dalje su. Zato i nije teško skliznuti ponovo u zarđale kalupe prošlosti u kojima su provele čitave vekove.

U galeriji otkrijte najbolje feminističke serije.

Uvek su nam govorili da je prvi korak najteži jer je za to potrebna hrabrost. Žene su kroz istoriju toliko puta pokazale da je poseduju kao vrlinu s kojom se rađaju, a ne za koju se odlučuju. Ali za to mora da postoji i određena podrška koja će ih iza preprke sačekati. Za Julie K. Brown to je sistem koji će svakog počinitelja pozvati na odgovornost.

"Najveća stvar koja treba da se promeni jeste da društvo mora pozvati muškarce na odgovornost za njihovo seksualno uznemiravanje. Ako ih pozovu na odgovornost od samog početka za ponašanje koje započinje to predatorsko delovanje, to je jedino rešenje. Razlog zašto žene sada ne istupaju jeste to što se često njihovim napadačima ništa ne dešava. Ništa se ne dešava predatorima - ne snose odgovornost - i zato se žene plaše da progovore."

Svaka ženska priča je bitna. Nikada ih neće biti previše, jer ih je uvek bilo premalo.