Dok bezbrižno ispijam koktel sa prijateljicom, razmišljam kako mi se ide na manikire, pedikire i ostale stvari koje su za nekoga ko živi u Francuskoj vrlo često luksuz. Naglas maštam o lepšim noktima, iako me je, realno, kad sam poslednji put bila u Srbiji, mrzelo da odem na manikir. Ko mi je kriv.

I onda kažem drugarici kako me je bratanica, sa svojih svega 15 leta, učila da se šminkam baš pred to nalaženje, preko kamere na WhatsAppu. Za tu priliku me je, kada smo se poslednji put videle, okitila bronzerima, korektorima i hajlajterima jer ih, kako ona sama reče, ima previše.

Mene, sa ovih 34, nova Z generacija gazi znanjima iz oblasti estetike i kozmetike.

Tog prelepog letnjeg popodneva iz čiste dosade razmišljam kako bih mogla da naučim da bolje šminkam oči. Sitne su, a uvek im uradim nešto što ih samo još više umanji. Drugarica vadi predlog iz rukava. „Potrebne su ti veće obrve! A da ih istetoviraš?“„Da ih šta?“ „Pa moje su istetovirane, šta ti je! Sada, čim se vratim u Beograd, pravac na bojenje usana!“„Molim?“, naivno pitam dok razmišljam šta je sve nastalo dok sam ja čitala Simone de Beauvoir, misleći da se sve manje devojaka šminka.

Dok sam kao mala jedva čekala da skoknem do Beograda, da se divim različitosti ljudi na ulici, upijam modne momente i zatim trčim do šnajderke da iste „reprodukuje“ od mamine stare odeće, sada se pitam gde je sve to nestalo. Da li je problem u meni, jer više u Beograd ne dolazim iz malog grada iz unutrašnjosti, već iz inostranstva? Da li se moj pogled promenio ili je zaista globalizacija donela jednu opštu uniformisanost? Više se ne radi o tome da se slično oblačimo, da kopiramo stilove iz časopisa, sa ulice ili u ovom veku, sa Instagram feedova - toga je oduvek bilo. Sada je ta uniformisanost dostigla nove nivoe. Lica i tela devojaka i žena počinju da izgledaju potpuno identično. Velike usne, jagodice, šminka, obrve. Ravan stomak, istrćena zadnjica, duge noge. Kim Kardashian likuje jer njen influens ide mnogo dalje od stila odevanja. Cela porodica nameće standarde u vezi sa tim kako treba da izgledamo i ljute se kada ih neko ne isfotošopira. Zatim tražimo jednako dobre hirurge čuvenih sestara, jer, da se ne lažemo, ti doktori znanje znaju.

Pitam sveznajući Google za „povećanje usana“, čisto da vidim šta će da mi odgovori. Opcija je na hiljade, od raznih kiselina, estetskih hirurgija, hijalurona, do nuđenja ubacivanja tvog tkiva. Vrti mi se u glavi od mogućnosti koje nam je moderna medicina donela. Lepe usne na fotografijama, ali, priznaćemo, sve su iste.

Milimetar po milimetar, telo brižljivo prekrivaš slojevima očekivanja i želja.

Inventivni izumitelji i proizvođači snova o lepšoj budućnosti samo na osnovu „boljeg“ izgleda stalno izlaze sa nečim novim. Nijedan deo tvog tela ne ostavljaju pukoj slučajnosti. A koža se pita na koje će pore uskoro da diše.

Tražim u rečniku „uniformisanost“. Veliki leksikon stranih reči i izraza Radomira Jovanovića nudi sledeća rešenja: jednolikost, jednakost. Uniformisati - ujednačiti, izjednačiti, dati jednak oblik. Rečnik sinonima viče: neoriginalan. Uniformisanost dovodi do toga da poništiš sebe, ona oboji do te mere da više ne znaš gde počinje tvoja drugarica koja je stavila hijaluron u usne prošlog meseca, a gde se završavaš ti. Uniformisanost briše identitet. Šta zapravo skrivamo time što se maskiramo?

Razmišljam o balovima i karnevalima sa maskama. Raji je trebalo da se izigra i izludi pred veliki post. Mardi Gras. Postaneš neko drugi i super ti je! Izbaciš sve iz sebe kao na najluđem treningu boksa. Trebalo je spremiti se za apstinenciju, onu duhovnu. Međutim, počeli smo da se maskiramo na svakodnevnom nivou. Kada je poništavanje sopstvenog identiteta postalo legitimno? Svaki dan imaš potrebu da glumiš da to nisi ti. „Lakše je ući u cipele nekog drugog“, misli se tvoja podsvest dok biraš kozmetičke tretmane za sledeći mesec kad kapne plata. Svi smo mi kao glavica luka, sačinjeni od mnogo slojeva. Tu su tvoj pol, zemlja iz koje si, njena kultura, religija, vaspitanje, tuđa očekivanja, profesija. Dok ljuštimo taj luk koji nam peče oči, neminovno plačemo, skidamo sve ono nepotrebno, odvajamo sloj po sloj da bismo došli do biti, do onog iskonskog u nama. Razumeš? Ako se uniformišeš, na sebe samo dodaješ slojeve koji se raspadnu kad tad. A što više slojeva, to posle više suza.

I zapitam se - da li su mi sve ovo zaista španska sela ili bih nekad i ja narozila usne? Pogledam oko sebe i trgnem se, kao iz ružnog sna. Francuskinje oko mene svih oblika, boja i veličina mirno sede i ispijaju vino. Naizgled bezbrižno prihvataju sve svoje nesavršenosti. Razmišljaju li one o lepljenju nečega na sebe i ako ne, zašto? Nisu one bogom dane i prirodno nešto lepe, prelepe. Ali, vidi se i oseća da prihvataju sebe. Izađu čupave i dobro im stoji! Znaju svoju nesavršenost prelepo da nose! Od nje su napravile čitav brend, te sve redovno pretražujemo odgovor na čuveno pitanje u čemu je tajna izgleda Parižanki.

Sada razmisli samo koliko novca ode u sve te estetske poduhvate - od manikira i pedikira, preko gela u noktima do hijaluronske kiseline i ko zna čega sve ne. A pošto je vreme novac, treba računati i uložene sate u sve to. Ne računam ovde one trenutke provedene radeći to u okviru tvoje self-care rutine. Ona je obavezna za mentalno zdravlje i bravo za tebe ukoliko je imaš.

Ali ipak, jesmo li na neki način gurnuti u trošenje vremena na izgled kako bi nam promakla suština. I gde je ona? Na tebi je da pronađeš svoju.

Razmišljam o svemu ovome, sa metalnom slamčicom u ustima i gledam u drugaricu koja uskoro ide u Beograd. Ne znam da li da joj zavidim ili da se zabrinem za nju. Onda napravim plan, čisto da odagnem ove misli koje su se narojile. Nokte ću da nalakiram kod kuće sama, šta će mi feniranje, ionako je leto i more tu, masaža me čeka za mesec dana. A do tada, hitno mi je potreban jedan šamar vraćanja u realnost.

Tekst: Biljana Zlatanović