Kad sam bila mala, uvek sam više volela da odspavam još trideset minuta nego da umesto toga  spremam i polako žvaćem prvi obrok. Doručkovala sam isključivo uz strogu stražu drage majke koja je konstantno ponavljala kako je doručak najvažniji obrok u toku dana, kako snaga na usta ulazi, kako je jutro momenat kad treba uneti energiju za ceo dan...

Nikada se nisam navikla na taj obrok. Trideset godina kasnije i dalje imam nelagodu u stomaku kada jedem prva dva-tri sata pošto ustanem. Srpski rečeno - muka mi je. Silni trenažni režim „majka“ nije urodio plodom i navika nije stečena. Pa šta ako sam danas propustila da doručkujem? I to ne samo danas, nego, ruku na srce, svaki dan. Od kad sam sama svoj gazda, nikada ne doručkujem, nego izguram do ručka na jednom kolutu wellnes keksa ili komadu voća, a često čak ni na tome. I dalje oko sebe slušam osuđujuće rečenice okoline: „Doručak je obrok koji pokreće metabolizam.“ „Doručak daje energiju“. „Ako preskočiš doručak, a kasnije se prejedeš, sve će ti se zalepiti.“ 

Ali, šta ako su sve te rečenice netačne? Šta ako doručak nije neki magični nutritivni obrok? Šta ako on uopšte nije potreban da bi se „pokrenuo“ dan? Postoje ljudi poput mene kojima ovaj obrok nije čarobna infuzija, nego nužno zlo. To je onaj osećaj kao da ste pojeli ciglu. Čak i ako se zaista zagledamo u tanjire ljudi koji doručkuju, moramo biti pošteni i pitati se šta jedu, a ne samo da li jedu. Tu se može naći više štetnih nego korisnih namirnica: kroasani su lisnato testo puno masti, o masnoći u puteru da ne govorimo, džem je čist šećer, a kupljeni musli prepun šećera i aditiva toliko da bi zakonom trebalo da bude kažnjivo to što se prodaje pod nazivom „zdrava hrana“.

Koliko god da se lepo slika na Instagramu, čak i kućno pravljeni smoothie izaziva kratak spoj između tela i glave. Pošto ne treba da se žvaće, mnogo ljudi ima utisak da nije ništa ni pojelo. Tako da se mozak već nakon pola sata pošto je dobio sok od dve banane, malo jogurta/mleka i šake bobica buni kako hoće nešto da pojede, i to stvarno. Naravno da će nutricionisti na ovakve izjave podići obrvu, što je i normalno. Njihov posao je da kažu kako je doručak neophodan. Oni su u obavezi da propagiraju uravnotežen pristup ishrani. 

Međutim, kako su javnosti dostupna brojna mišljenja, tako se može čuti da sve više ljudi javno govori o tome da preskaču doručak i da ga treba preskakati i sve je više činjenica koje idu njima u prilog, iako je eskiviranje bilo kog obroka (a pogotovo doručka), do sada bilo potez za podizanje crvene zastavice. Načelno se smatralo da je preskakanje obroka, u stvari, glavni krivac jo-jo efekta, odnosno da ćete ono što ukinete sebi sada sigurno nadoknaditi kasnije. I to dvostruko. 

Nijedna nutricionistička istina nije apsolutna jer se mnogo toga razlikuje od osobe do osobe. Ne samo metabolički, veći kad je reč o karakteru i želji. Već je svima jasno da se, ako se organizmu uskrati oko 300 cal na bezbedan i planiran način, može pomoći telu da ujednači šećer u krvi, smanji upale, pospeši rad mozga, ubrza regeneraciju ćelija, smanji masne naslage i poveća efikasnost metabolizma. Nekada davno, u lovačko-sakupljačkom društvu, doručak nije ni postojao. Ljudi su jeli kada su mogli, kada bi pribavili hranu i to najčešće posle velikog fizičkog iscrpljivanja. Čak i ako su jeli ujutru, to su bili ostaci od juče ili nekog prethodnog dana. Post i glad bili su prirodan stil života, a lako je pretpostaviti da u to vreme nije bilo epidemije dijabetesa tipa 2. Bilo je normalno da ljudi ne budu „siti“. Za taj osećaj, ne mora se ići desetine hiljada godina unazad, čak se i naše babe sećaju vremena bez frižidera i kako se meso jelo samo vikendom.  

Pre nekoliko godina dijeta 5:2 raširila se svetom kao epidemija. Podrazumeva dnevni unos od samo 500 kalorija dva nevezana dana u sedmici. Jednostavno rečeno: od sedam dana, dva se posti.  Ljudima je bilo lako da je zavole, pre svega jer ne moraju ničeg trajno da se liše, a na nedeljnom nivou pročišćavaju organizam od loših materija. Na kraju, to ne mora biti dijeta, nego regularan stil života. Na njenim osnovama nastala je dijeta 16:8 koja ima sve više pristalica u svetu.

Detaljno je objašnjena u knjizi 8 Hour Diet koju su napisali David Zinczenko i glavni i odgovorni urednih magazina Men's Health, Peter Moore. Podrazumeva konzumaciju svih obroka u okviru osam sati (najčešće od ručka do večere) i tako omogućava telu da gori masne naslage ostalih 16 sati, a veliki deo tog vremena jeste ono vreme dok osoba spava. Hugh Jackman koristi 16:8 dijetu da bi se spremio za svoje uloge Wolverina. Čak je i Jennifer Love Hewitt njena velika obožavateljka. Ovo dolazi kao olakšica svima koji jednostavno ne mogu da svare doručak kao obrok, ne prija im. 

Osoba koja jede, kao ja, prvi put u jedan po podne i to integralni pirinač, tunu, jaja i/ili povrće čak i ako je fit i zdrava, naići će na osudu sredine, jer ne doručkuje. Ali, sada i za ovakve ljude postoji uteha, jer je u svetu sve više pristalica nečega što se zove umereni post. Za sve one koji se osećaju dobro i koji su zdravi, to je odlično rešenje. 

Mlade mame kojima ne prija jutarnji obrok obično se suočavaju sa problemom obaveznog doručka baš zato što svojoj deci pokušavaju da nametnu naviku koju ni same nemaju. Veoma je teško sebi nametnuti tu naviku ako postoji već 30 godina. Konzumiranje doručka jeste nešto što je nekim telima mučenje, nešto protivprirodno ili, jednostavno rečeno, „trpanje“ organizma. 

Posle mnogo godina veličanja tog čuvenog obroka, jedna od značajnih studija objavljena u The American Journal Of Clinical Nutrition magazinu je u stvari bila meta-studija koja je analizirala postojeću literaturu i zaključak da je sve što se priča o doručku još na nivou pretpostavke: da kontroliše apetit, smanjuje unos namirnica u toku dana, utiče na dobar balans šećera u krvi...

U najboljem slučaju, veza između redovnog doručkovanja i zdravlja jeste samo to - veza. Nešto što zdravi ljudi rade. Ali, zdravi ljudi rade još dosta toga: redovno vežbaju, ne piju alkohol, ne puše, ali ni to nije eksplicitno povezano sa zdravljem. Svaki od ovih faktora samo pomaže, ali i ne garantuje zdrav život. 

Ne postoji one-size-fits-all ni kada je ishrana generalno u pitanju. Doručak ne prija svakom i postoji mnogo zdravih osoba koje ujutru ne jedu ni jaja i slaninu, a ni ovsene pahuljice. Potrebno je da se ljudi nutritivno obrazuju kako bi znali šta im je od namirnica potrebno u toku dana. Mnogi za doručak često ne pojedu ništa nutritivno i zdravo (rol viršla, mini pizze, burek i puter kifla svakako nisu nešto što bi ijedan nutricionista preporučio). A što se tiče telesne težine, sve se svodi na unos i potrošnju energije (kalorija). Jak doručak, kao i intenzivni obroci generalno, traže i dosta trošenja. Ako nema mnogo trošenja, na primer uz miran kancelarijski posao, nema ni potrebe za „zidarskim“ počecima dana. Kada je o pravilnom funkcionisanju mozga reč, nijedna studija nije dokazala da je doručak neizostavan odraslima, kao što je neophodan deci. U nekom trenutku, mozgu treba glukoza iz ugljenih hidrata da bi mogao da radi, ali ne postoji standardno i uniformno vreme kada je to potrebno. 

U svetu su danas prihvaćeni i ekstremi - bretarijanci. To su ljudi koji ne jedu i ne piju ništa.  Najpoznatiji na svetu je Argentinac Victor Truviano. On kaže da čovek ne može postati bretarijanac iz namere, nego po pozivu i inspiraciji iz viših duhovnih dimenzija. Malo ljudi veruje da pravi bretarijanci uopšte postoje, ali ono u čemu se svi slažu jeste da su ljudi različiti, da imaju različite bioritmove te da ne postoji jedno uniformno i opšte prihvaćeno rešenje.  

Danas doručak više definitivno ne znači činiju semenki i jogurta ili jaja i slanine. To može da bude malo povrća i sočiva u 10 sati ili možda tvrdo kuvano jaje i avokado u 11. Ljudi su različiti i trebalo bi da slušaju svoje telo. A ako ono nije gladno do ručka, ne treba ga ni na šta terati. 

Priredila: Branislava Kostić

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/