Imam jednog komšiju koji već dvadeset godina neprekidno šeta istom uzanom stazom koja okružuje naše zgrade. Tokom zimskih i jesenjih meseci oblači crni kaput i sivi vuneni šešir i tumara dok mu nos ne pocrveni od hladnoće.

Kada su dani topli, na glavu stavlja šešir od slame. Ruke uvek drži iza leđa, pogled mu je odsutan, a misli daleko. Jednom sam naletela na njega sa kesama iz prodavnice u rukama i udarila ga sa jednom od njih pravo u cevanicu. Nešto je nervozno promrljao i produžio dalje. Tek tada sam shvatila koliko je u međuvremenu ostario. Nekada je bio krupan čovek, hod mu je bio odlučan i hitar, a leđa prava kao strela.

Sada je preda mnom bio povijeni, vretenasti starac, kojem se nazirala bela, retka kosa ispod sad već ofucanog vunenog šešira. Prolaznost vremena osvetljena kao da je u nju uperena baterijska lampa, stajala mi je pred očima, dok se kesa sa crvenim vinom u rukama i dalje lelujala pod naletom tog nespretnog udarca. Zasigurno nije verovao da će jednom ostariti kao što su i drugi pre njega, da će i on možda jednom umreti, kao što su i mnogi koje je poznavao. Za čas život prođe i od Jada mladog Vertera, stignemo do Hadrijanovih memoara.

(Ljubica Kubura: Koliko košta jedno juče?)

Tokom letnjih meseci, kada se haljina lepi za znojave butine, kada se sa nausnica kažiprstom brišu graške znoja, volim da zavirim u unutrašnjost beogradskih prizemnih stanova, još neobezbeđenih klima uređajima kako bih naslutila kako žive njegovi ukućani. Ima jedna ulica na Vračaru, kada se skrene iz Makenzijeve, u kojoj se nalazi baš takav stan u koji, kao što sam vam već priznala, ponekad zavirim.

Zidovi boje zelene trave, a na njemu mnoštvo slika, dva portreta, devojka i momak u zlatnim ramovima. Na masivnom stolu od hrastovog drveta razbacane su gotovo uvek knjige i jedna lampa sa abažurom od plavog pliša. Ukućane nikada nisam zatekla u prolazu. Zamišljam ih kao momka i devojku sa portreta u zlatnom ramu, samo nešto starije. Verujem da imaju dvoje dece, od kojih jedno studira arhitekturu, a drugo tehničke nauke. Sigurno bar jedan od njih svira klavir, koji stoji uz zid koji krasi nekoliko akvarela. 

(Ljubica Kubura: Kratka priča o Igoru Vasiljevu) 

Proleće je stvoreno za šetnju Bulevarom revolucije, koji sada nosi drugo ime, bliže mojim pogledima na svet, ali miljama daleko od naziva na koji sam navikla. To je ulica u kojoj sam kupila svečanu haljinu sa plavim kristalima za proslavu prve Nove godine na koju sam smela da idem sa društvom. To je ulica u kojoj sam se prvi put držala sa nekim dečkom za ruku, dok smo šetali u pravcu parka na Tašmajdanu.

To je ulica u kojoj sam od prve plate kupila kožnu tašnu i ulica u kojoj smo mama i ja redovno ručale nakon razgledanja butika. To je ulica koja me podseća na nedeljne ručkove u restoranu Orašac. To je ulica koja seća na ljubav Branislava Lečića i Bojane Maljević u istoimenom filmu i početak mojih zaljubljenosti u filmske likove i loše momke. I danas kada dođe proleće, kada mi je dan haotičan ili prosto dosadan, prošetam Bulevarom revolucije, prizivajući tu sreću minulih dana. 

Tekst: Ljubica Kubura sa bloga Ljubičine priče

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia