Sramota me je da priznam, ali verujem da sam verovatno i najromantičnija osoba na svetu. Ostali nisu ni upola romantični kao ja jer, oni kažu da nekog vole, ali ne vole, nego prestanu da vole i onda vole nekog drugog, posle trećeg i stalno nekog novog u suštini vole i za svakim umiru, a u bajci nikad niko nema nikog drugog. Kažem romantična, a mislim staromodna jer možda sam i osoba iz pretprošlog veka.

Ne verujem u horoskop koji kaže da ću upoznati nekog novog jer neću da upoznam nikog novog, hoću da ga volim zauvek dok ga svi ne omrznu, i ja isto. Ušla sam u stan, zakoračila levom nogom i sujeverno zamislila da se udam za njega iako neću da se udam ni za koga i on ne postoji, ali opet sam po navici zamislila nekog njega kao u šolji kad žene zamišljaju parove, a kad prijateljica pita koga si zamislila, a ja kažem nikog posebno i lažem kao pas, da izvinu kučići. 

Kad idem u grad, obučem neke lepe, nove gaće. Razmišljam, možda će te gaće biti nekad srećne kao one gaće u kojima sam upoznala jednog divnog, svežeg i savršenog u koga sam se slučajno mogla zaljubiti i doživeti nezaboravno veče udvoje. A možda ostanu samo obične, ni po čemu izuzetne gaće. Nikad se ne zna. Kažem sebi - nije sve izgubljeno, možda još verujem u ljubav, ako verujem u gaće.

Priča se da je Svetska zdravstvena organizacija najavila da će samoću ozvaničiti kao invaliditet, neki preteći nedostatak i skrivenu manu, poput udovištva ili izvađenog organa. I ne mogu da se odlučim šta mislim o tome. Da li da branim svoje pravo da budem sama u inat ili da počnem na to da gledam kao na amputiranu polovinu, da priznam da sam invalidna (#FUBAR), nedovoljno vredna ili da se suočim sa mogućnošću da previše tražim, previše očekujem ili biram, premalo pružam dok ružnim, debljam i prestiže me horda zdravih i mladih žena okrenutih postignuću - ostvarenju kroz prevazilaženje invaliditeta i udruživanje radi postizanja zajedničkih ciljeva. Ali, ne mogu da ne mislim i o predivnim ljudima koji se vole, kao što sam se ja nekad volela. I onda mi je svetogrđe da lečim srce osobom.

Skinula sam haljinu, ostala u srećnim gaćama i legla na krevet. Napolju je bilo prevruće, a unutra divno. Čak nisam mogla da zamislim seks, u kozmetičkom salonu bila sam okružena čistim peškirima, aseksualnim, ali veoma prijatnim dodirima i muzikom.

Ležim tako i razmišljam kako samoća ima svojih prednosti. Kozmetičarka ravnomernim pritiskom prolazi preko mojih obraza i vrata razdrmava površinski i srednji deo kože kako bi kozmetika prodrla što dublje, a ja mislim o tome kako bi bilo da moram da žurim zbog toga što neki on kaže da se uvek preterano zadržim i ko zna šta radim tamo. Razmišljam kako bi za nijansu gore bilo da mu nije ni stalo gde sam i kada ću doći da je preterano zauzet i gotovo ga nikad ne viđam, zamišljam da je mnogo gore od toga kad nemaš nikog da imaš nekog za kim umireš od nedostajanja. Možda je ovaj dan sreća koju gaće donose.

„Izuj cipele, operi ruke, treba da se zna neki red“, rekla je kao majka svom mužu koji je došao s posla. „Ne jedi prljavim rukama, nemoj da me nerviraš“, nastavila je gotovo plačnim glasom kevćući, sitnim koracima jureći za njim kao verna kuja. On je brundao nerazgovetno iz kuhinje, a ona je piskavo i sitno podvriskivala, onda je kroz nezadrživ jecaj rekla „Nedostaješ mi ceo dan, ne mogu da se svađamo s vrata“, a ja sam mislila kako se ja nikad ne bih svađala oko gluposti. A opet lažem, da izvinu psi. 

Toksična tuga je, kažu, tuga koja traje dugo, a ja nisam sigurna, ali mislim da je svaka tuga toksična, ali da povremeno biramo toksine - proste šećere, nikotin, lizergičnu kiselinu ili botoks.

Na sve otrovno što nam se prosto dogodi, ponekad biramo da začinimo svoj ionako neutralan život gorkim listom, crnim mastilom tuge ispod kože u inat ožiljcima koje nismo birali. U jednoj knjizi ima jedna Marija koja živi na moru i prkosi svima čekajući jednog koji nikad neće doći, odlučno odbijajući kompromise.

Verujem da postoje razne vrste samoće, a ova moja je jogunasta, ponosna i puna besa i ljubavi. Danas, kad osećam vrelinu i prljavštinu gradske ulice, ne znam koju vrstu sreće donose srećne gaće, ali svim srcem napred. U nepoznato, na golom betonu.