"Imao sam sestru koja me je prvi put odvela da gledam filmove... Od tog trenutka odlučio sam da želim da kreiram odeću za žene."
Reči izgovorene prepoznatljivim glasom Valentina Garavanija, preuzete kao isečak iz dokumentarca Valentino: The Last Emperor, ispunile su salu opipljivom težinom. Bio je to početak couture revije za proleće 2026. godine i trenutak u kojem se moda preplitala sa večnosću jer nas je veliki Il Maestro napustio u sam osvit Nedelje visoke mode. Kolekcija je već bila u svojoj finalnoj fazi i previše odmakla da bi se zaustavila, a opet tako sinhronizovana sa momentom da je delovala kao sudbinski planiran oproštaj.
"Osećam obavezu da govorim, svestan duga koji imam. Ono što radimo danas odvija se unutar istorije koju nismo mi stvarali, u kući dugo nastanjenoj i bogatoj tragovima. Blistava prisutnost nas vodi, ona koja je oblikovala prostor u kojem je kreativna vizija mogla da procveta i postane kamen temeljac i horizont za sve nas koji radimo u modi. Raditi unutar ovog prostora znači prihvatiti i njegovu težinu i njegovu milost. To znači prepoznati da svaka forma postoji samo u odnosu na ono što ju je učinilo mogućom, da je svaki kreativni čin ujedno i čin starateljstva. U tom stavu, nasleđe Valentina Garavanija otkriva se ne samo kao izvanredan repertoar slika već kao etika stvaranja. Praksa utemeljena na uverenju da stvarati znači brinuti o nečemu i da se lepota sastoji u radikalnoj i strpljivoj pažnji prema telima", istakao je kreativni direktor kuće, Alessandro Michele, u svom pismu.
Ta ideja mita i posmatranja bila je srž spektakla nazvanog Specula Mundi ili "ogledalo sveta". Umesto klasične piste, Michele nas je uveo u distopijski, sakralni prostor inspirisan Kaiserpanoramom, zaboravljenom optičkom mašinom s kraja 19. veka. Ovaj uređaj omogućavao je kolektivno, ali izolovano posmatranje slika kroz male otvore pretvarajući čin posmatranja u ritual. U Alessandrovoj verziji modeli su bili zarobljeni unutar minijaturnih kapsula koje su podsećale na filmske rolne dok je publika, poput voajera u modernom peepshowu, virila kroz proreze boreći se sa dilemom da li da taj trenutak snimi telefonom ili ga istinski doživi golim okom.
Kolekcija je bila dirljiva oda Zlatnom dobu Holivuda i onom istom bioskopu koji je mladog Valentina inspirisao da postane dizajner. Dok je Garavani odrastao diveći se ikonama 1940-ih poput Hedy Lamarr, Michele je zaronio još dublje sve do ere nemog filma i Art Deco glamura. Videli smo spuštene strukove u ikoničnoj Valentino crvenoj nijansi, perjanice dostojne Ziegfeld Follies spektakla i teatralne ukrase za glavu inspirisane koreografijama Busbyja Berkeleyja.
Zvona koja su nekada u Kaiserpanorami označavala prelazak s jedne slike na drugu ovde su transformisana u tehno beatove koji su se sudarali sa klasičnom muzikom. Prepoznali smo i Šostakovičev valcer br. 2 iz Svite za džez orkestar, ali izobličen, ubrzan i pomešan sa sirovim rave zvukom što je čitavom iskustvu dalo notu dekadentne proslave ciklusa života i smrti.
Michele je u svom pristupu bio bolno iskren: on nije tu da popuni prazninu koju je Valentino ostavio, jer je ta praznina stvarna, opipljiva i bolna. On je tu da nad njom bdi. Odajući počast i svojim prethodnicima, Mariji Graziji Chiuri i Pierpaolu Piccioliju, kao i članovima ateljea čije ruke drže znanje koje se ne može arhivirati, Alessandro je pokazao da razume suštinu te da je on karika u lancu genealogije gde se nasleđu dozvoljava da generiše nova značenja.
Specula Mundi bila je potvrda da mitovi ne umiru. Oni se samo ponovo rađaju u novom obliku.
U galeriji pogledajte još lookova sa revije.