On je dokaz kako pozorišni reditelj na ovim prostorima može da ima status zvezde. Predstave su mu unapred mesecima rasprodate, gde god da se pojavi, oko njega je i galama i fešta. Ništa manje nije uzbudljiv ni njegov privatni život koji je na momente dobijao elemente drame, vodvilja i trilera. Otac je dve kćerke, iza sebe ima dva braka, sa Aleksandrom Glovacki i glumicom Vanjom Milačić. Sada je, zahvaljujući stabilnoj ljubavi, postao i očuh, o kako li grozne reči - složićemo se, još dve devojke. Samouki je profesor obožavanja žene.

Zove se Jagoš Marković, a o njemu nećete naći nijedan podatak na Vikipediji.

Razgovaramo u irskom pabu, kroz priču se protežu sećanja na razne pozorišne velikane sa kojima je radio i prijateljevao, pevao i plakao. Nezaobilazna je Mira Stupica i njen nesvakidašnji duh. Njih dvoje zajedno pojeli su više šaka soli. Kada joj je jednom rekao: „Hajde, požuri, moramo da radimo“, samo mu je uzvratila: „Da, moramo da žurimo, jednog dana ti ćeš umreti, a ja ću jednoga dana ostariti. Stvarno moramo da požurimo.“

On režira i kad nije u pozorištu, savršen je proizvođač adrenalina, pa smo te večeri hodajući do Narodnog pozorišta pretrčavali na crveno, a posle išli u hotel Moskva da kupimo kolače. Zahvalan je svakome ko mu ne telefonira. SMS nekako preživi, a kada mu zazvoni telefon, prosto se uvredi.

U čarobni svet pozorišta zakoračio je sa dvanaest godina. Diplomirao je u dvadesetoj, a u životu se jedino plašio ajkula i profesorke Borjane Prodanović. Jednog 27. marta, na svetski Dan pozorišta, Borjanina sestra Daca javila mu je kako mu ostavlja Borjaninu biblioteku koju je nasledila od dede Jaše Prodanovića, a on ju je kasnije ustupio Fakultetu dramskih umetnosti.

Znam da imate jednu čarapu napunjenu pirinčem koju vam je poklonio Aca Popović, prsten Mire Stupice... Šta još čuvate?

Od tih relikvija pomenuću govor čarobnog Miše Žutića na dodeli nagrade Bojan Stupica, kada sam imao 25 godina. Tada sam dobio Stupicu. Užas. Dok je Miša govorio, pobegao sam iza kulisa, onako mlad, uzdrhtao, u nekom odelu. Kada sam čuo kako je krenuo, otrčao sam u rekvizitu. Onim svojim glasom rekao je: „Miloš Crnjanski najavio je Andrića rečima: ,Ivo est arrive’. A ja kažem: ,Jagoš est arrive.’“ I sad mi srce lupa. Dobio sam to od njega na papiru i to čuvam. Čuvam i Simovićev govor sa dodele nagrade Mića Popović. I to sam jedva izdržao na nogama. Imam i pismo Mire Stupice koje je stiglo u kraljevsko pozorište Dramaten, pisano njenim štampanim slovima. Dok sam ulazio u završnicu Kraljice Kristine, ostala mi je depeša koju mi je poslala jedne noći, pošto je odgledala Romea i Juliju. Sigurno ima toga, sada mi se već tresu ruke. Ko zna šta još imam, grešna mi duša. Nikada ne otvaram kofere, ni tekstove. Zamolim nekog drugog da mi ih odškrine. Izađe ona energija, sećanja, izađu oni pusti životi. Dosta da vidim rukopis, pa se setim mirisa. Trebalo bi da budem veliki govornik da umem to da opišem, da stvar ne zvuči banalno, da se ne pojeftini. A još više se bojim da ne ispadne hvalisanje kad se to nabraja.

Jagoš Marković intervju za elle
Software:Adobe Photoshop CC 2014 (Macintosh) Created: 2017:02:16 17:31:51

Ti imaš neku vrstu skromnosti...

Znam da izgledam neskromno, ali sam skroman. Najviše se gadim lažne skromnosti. To je najveći oblik ega. Egojčina. Za riječku premijeru Filomena Marturano (prvi sam bio u Hrvatskoj koji je posle rata dobio režiju) spremao sam se u hotelu Bonavi. To je bio moj drugi dom, krećem, radim poslednju inspekciju i neko kuca. Zbog premijere svaki zvuk čujem pojačano. Piće od vlasnika hotela, Gorana Štroka, poslao neko vino iz Londona. Taman da krenem, kad ponovo neko kuca. Šta je sad, dođavola? Stiže drugo božanstveno vino i piše: „Bekim Fehmiu i Branka Petrić“. Ne mogu da govorim o uspomenama glasno. O njima se govori tiho.

Kakav je život u pozorišnom ormanu Jagoša Markovića?

Nemam pojma, taj orman ne otvaram. Nemam ja šta tu da radim. To je moja Đurđa govorila: „Sva su vremena u nama.“ Ja sam disciplinovan od tolike emotivnosti. Šta da radim? Morao sam davno sebe da izdresiram da bih opstao, da ne izgorim. Zatvaram vrata uspomena. Ne slažem sa tim da su emocije veliki luksuz jer bez njih života nema. Naravno, sada ću izaći napolje da me vazduh o'ladi.

Nemoj dugo da ostaneš napolju, snimam... Misliš da ne umrem, pa da ovo ne bude poslednji razgovor? To bi bilo genijalno...

Ove stvari nisam nikome izgovorio.

Šta je Đurđa Cvetić govorila?

„Sva vremena žive u tebi.“ Nisam imao boljeg prijatelja od nje. Ona je otišla, a ja još ne govorim o njoj. Mnogo pričam, ali kad je reč o nečemu takvom, stvarno ćutim. Da li da pričam o njoj kao o velikom glumcu, o divi našeg teatra ili da pričam o prijatelju od svoje osamnaeste godine, o intimusu koji me je čuvao i od samog sebe, koji me je prepoznao kad sam bio niko i ništa. Ne može se biti bolji prijatelj nego što je to bila Đurđina. To je šiptarska odanost. Sve tajne sveta ona je o meni znala, sve! I sad, teško je govoriti o drugima, a da čovek ne počne da govori o sebi. Što reče Elektra: „Gde su sada sve te reči?“ 

Da li prijateljima, kćerkama pričaš o Đurđi?

Život je moj obeležila. Samo da smo pevali i osvitali, kao što jesmo, samo da sam imao sreću da je slušam kako peva, obeležila bi i ulepšala moj život. I da nije bilo prijateljevanja, tuga, strahova, rada, tajni, uspeha i neuspeha, eto to, kako je ona pevala je dovoljno. Nezaboravne su naše terevenke devedesetih u salonu JDP-a. Kraljica stila i čovečnosti. Ne umem da to opisujem sitnim, traljavim svojim rečima nedostojnim te svetinje u sebi. Radije ću oholo, pa možda i gordo da ćutim. Ne bi mi ni ona dala. Hajde malo da se šalimo, ne mogu ovo da izdržim.

Vaš đed je naučio vašeg oca da pliva tako što ga je popeo na jedan most i ošinuo pogledom. Kako vi plivate danas?

Polako i meditativno ili užasno brzo, pa dok izdržim. A pošto imam strašnu potrebu da pravim fore na svoj račun, jer me samo autoironija spasava, pravi odgovor glasi: „Plivam s perajima, jastukom i, naravno, sa cigaretom.“

A o zabrani cigareta na pozorišnim daskama, u predstavama?

Dobar dan, to se zove fašizam. 

Kako nisi ogluveo od silnih aplauza?

Ne znam. Zvučaće bahato, grozno, hvalisavo, ali razlikujem aplauze. Tačno čujem koji je iz zahvalnosti, koji je na trud, koji je na minuli rad, koji je iz poštovanja, a koji je iz oduševljenja.

Ostatak intervjua pročitajte na sledećoj stranici...