Mape su trenutno centar magičnog Sonjinog kreativnog sveta. Zašto baš mape i kakav je to veliki projekat koji trenutno pripremaš?

Moji ilustratorski počeci su vezani za mape i moja sentimentalnost me uvek vuče ka nekim “lepim, prošlim vremenima” i mestima na kojima su se ona desila. Mi svaki dan hodamo po mapi, naš život je određen lokacijom na kojoj smo se rodili, mestom na kom smo odlučili da živimo i često ga definišu putovanja i magične destinacije koje nas okrepljuju i inspirišu - bila to neka egzotična ostrva ili gradski muzej iza ćoška. To je najkraći odgovor na to zašto baš mape! Trenutno radim na sajtu koji će omogućiti ljudima da lakše poruče mape za bitne datume, velike rođendane, lokacije na kojima im se nalazi firma i mesta gde slave venčanja... Datum lansiranja sajta je negde krajem avgusta - taman da se proslavi dugo, toplo leto i njegove avanture! 

Sećaš li se svoje prve ilustracije iz detinjstva – na čemu si, kada i čime crtala dok si se (samo)otkrivala?

Kod nas u dnevnoj sobi stoji nepotpisana, a moja ilustracija, slika vaze sa cvećem koju sam crtala ili slikala kod drugarice iz susednog dvorišta. Njena mama je bila vaspitačica i uvek je imala neke divne ideje i tehnike za nas koje smo isprobavale. Taj crtež je konkretno rađen kredom na papiru koji je odstajao zgužvan u nekom braonskom tušu. Crtala sam mnogo i često i žene jer sam želela kao mala da budem modna kreatorka. I detektiv. Istovremeno. Kasnije je moj izbor bio tuš.

Kako je devojčica stasala u ženu, feministkinju, borkinju za ženska i mnoga druga prava?

Kod nas u kući se nikada nije dovodilo u pitanje šta ko može a šta ne zbog svog pola. Sve žene oko mene dok sam rasla bile su obrazovane i zanimljive. Imale su svoj stav i svoje priče, i svoja putovanja, i svoje knjige... Istovremeno me je muška strana porodice bodrila i verovala u mene. Imala sam sreće, naučili su me da verujem da je svašta moguće kada radiš i trudiš se. Moja sestra je eto postala šampionka sveta i doktor nauka, a ja sam tu da nas podsetim da je život uglavnom lep ako se to potrudimo da to vidimo.Volim socijalno angažovane umetničke projekte, tu mogućnost da kroz lepo pokažemo moguće i nemoguće, da podsetimo i poguramo. Ja kroz svoje projekte isto učim, a nadam se da njima i informišem druge. Dovoljno da bar jedna osoba zakaže i ode na pregled pa smo napravili već malo bolju statistiku zajedno. Mnoge su boljke izlečive ako se na vreme uoče.

''O ženama koje su bile progresivne kada to nije bilo moderno'' opis je tvog projekta pod nazivom Kakva ženska. Koje su to žene koje smo kulturom i tradicijom možda potcenili ili nedovoljno vrednovali, a koje su imale veliki značaj kako u umetnosti, kulturi, tako i u svim drugim sferama? Zašto ne govorimo i ne učimo dovoljno o njima?

Kod nas se često heroji dovode u vezu sa ratovima i oslobođenjima jer je ovo uvek nekako ratno područije na ovaj ili onaj način. Kao da život i heroji ne postoje između njih, kao da heroji nisu deo naše svakodnevice. Prethodna generacija i ona pre nje je svedok velikih promena u patrijahalnim društvima širom sveta - daleko smo svi zajedno od jednakosti i potpune emancipacije, ali je uvek bitno naglasiti da za dobre stvari treba vremena. Danas pričamo o heroinama i slavimo ih kao nikada pre. Danas naše devojčice znaju za preduzetnice, lekarke, advokatice, umetnice iz naše prošlosti, i znaju da to mogu da budu bez sumnje i pitanja. Ili se ja bar nadam da znaju, ali eto naša knjiga je tu da ih podseti da one mogu sve!

S druge strane, tvoja ilustrovana knjižica ''What My Girlfriends Told Me'' by sadrži ilustracije i poruke običnih, ali vrlo inspirativnih žena. Koliko su nam važne naše prijateljice, sestre, saputnice?

One su nam najbitnije! Opšti heroji su tu da nas inspirišu, lični heroji su tu da nam naprave ručak ili pričuvaju dete dok radimo nešto komplikovano. What My Girlfriends Told Me je nastala zbog tih svakodnevnih heroina koje su nas podržale kada je to bilo najneophodnije. Kada posumnjam u sebe, setim se da sam ja presek pet ljudi sa kojima najviše provodim vremena. Pažljivo biram sa kim sam, i trudim se da te ljude slavim.

Šareno, veselo, razigrano, poletno, živopisno – tako izgleda tvoje stvaralaštvo. Koju emociju prenosiš ljudima putem umetnosti? Da li se to radi planski ili je potpuno prirodno?

Drago mi je da to čujem, ako nekom mogu da dam malo poleta - uspela sam u nameri! Ja svaki dan stvaram i iako znam da bih za publicitet trebala više da pratim Instagram i druge trendove, kačim onako kako ih osećam i kako nešto napravim. Rekla bih da je sve to više prirodno nego planski, ali su planovi svakako nešto što uvek postoji u mom svetu.

Živiš na relaciji Novi Sad – Pariz, a o Parizu si pisala i svojevrsni ilustrovani dnevnik ''100 days of Paris''. Otkrij nam svoju vezu sa ova dva grada. 

Eto, uvek se vratimo na ideju mapa i različitih iskustava na različitim mestima, vidiš! U januaru će biti deset godina kako živim u Parizu, ali volim i relativno često dolazim u Novi Sad jer mi je tu porodica i tu su mi mnogi prijatelji. Život u Parizu omogućava to da vidim i sve prijatelje koji su se raselili po belom svetu jer je on nekako uvek tačka susreta. U Parizu postoji osećaj da je sve moguće - u Novom Sadu da se nikad ništa ne menja. S godinama učim da je potonje neistina, ali od svih promena koje vidim u Neoplanti, najviše me pogađaju nemar i uništavanje drveća. No to je neka druga tema. Ja ću zauvek slaviti oba grada jer su me dovela tu gde sam i dali mi prostranstvo.

Šta umetniku, kome je sloboda poput disanja, predstavlja najveći izazov u današnje vreme?

Za mene je to uglavnom način balansiranja života i rada. Kada radite za sebe, ta linija bledi i ponekad nestaje i sledeće što shvatite je da ste iscrpljeni i da više ništa ne možete da stvorite. Nekad, često, treba stati i posmatrati i slušati. Ima onaj stih Leonarda Cohen-a: we were running for the money and the flash… To je začaran krug i to treba primetiti. Onda sebi treba dopustiti da stanete, odmorite se i verujete da ćete za sve naći rešenje.

Kada bi sumirala svoje dosadašnje iskustvo – šta bi rekla – od čega se život sastoji i koji su to trenuci vredni življenja?

Mislim da nam je neko lažno predočio da fino posuđe treba da vadimo na važne datume, da posebne haljine treba da nosimo na svečane događaja i da život čine veliki datumi. Kada pravite mapu, mapa su i linije, i prazna mesta, i spomenici i nazivi ulica! Tako je i u životu - život je sve ovo trenutno oko nas i dok se jedna stvar dešava, dešavaju se i sve ostale stvari. Pokušavam da te male, a velike, stvari slavim kroz crteže i kroz svakodnevicu.

Intervju: Tara Đukić