I u životu, i u umjetnosti, većini ljudi je dovoljna samo jedna ekscentričnost.  Neki ljudi nemaju mobilni telefon, neki su vegetarijanci koji kad dođu u Bosnu ipak pojedu ćevape, neki, poput Márquezovih Buendija, piju kafu bez šećera. A neki se opet, kao Dennis Bergkamp, bivši fudbaler Arsenala i reprezentacije Holandije, boje da lete avionom. Iako je Bergkamp bio odličan igrač, i mada je nedavno završio karijeru, uglavnom ga, izvan krugova fudbalskih manijaka, pamte kao onog koji je, za razliku od svih svojih timskih i reprezentativnih kolega, na dalja gostovanja putovao automobilom ili vozom, umjesto avionom. 

I danski filmski režiser Lars von Trier se boji leta avionom. Zbog straha je sve svoje filmove snimio u rodnoj Danskoj ili Švedskoj, čak i one kojima je mjesto radnje Amerika. U Americi nikad nije bio, a kad god bi išao na filmski festival u Cannesu (a išao je često), putovao je kolima. Ipak, broj njegovih ekscentričnosti je toliki da valjda nikom prva asocijacija na Von Triera nije strah od letenja. Isto tako, nema šanse da će ga, kad završi karijeru, pamtiti po tom strahu.

Biografija mu nije dosadna, čak ni iz tabloidne perspektive. Odrastao je u porodici zagriženih nudista i kao dijete je redovno ljetovao u nudističkim kampovima. Od malih nogu, dakle, nema nikakav zazor od golotinje. Njegov otac, Ulf Trier, bio je Jevrej. Ipak, s navršene trideset i tri godine, saznaće da Ulf Trier, čije prezime nosi (a koji je umro jedanaest godina ranije), zapravo nije njegov biološki otac. Majka će mu na samrti priznati da mu je otac njen nekadašnji poslodavac s kojim je varala muža. Taj čovjek je u to vrijeme bio još živ.

Lars von Trier je stupio u kontakt s njim, ali se nisu zbližili. S obzirom da mu je poočiom bio Jevrej, a biološki otac član pokreta otpora iz Drugog svjetskog rata, najčuveniji Von Trierov skandal, ona zloglasna izjava iz Cannesa 2011. godine, kad je rekao da razumije Hitlera, mnogima je djelovala dodatno bizarno, usprkos režiserovim kasnijim tumačenjima o specifičnosti danskog humora. S druge strane, vidna je njegova potreba da se „ogradi“ od obojice očeva. Pošto je jedan bio Jevrej, a drugi protestant, Von Trier je u jednom trenutku primio katoličanstvo, između ostalog i zbog želje da, kako je rekao, provocira svoje zemljake.

I mada mu je u filmu, kao i u životu, očito važno da provocira i da bude subverzivan, to kod Von Triera u njegovim filmovima nikad nije cilj samo po sebi. Uostalom, aktuelna histerija oko filma Nimfomanijak (Nymphomaniac) nije ništa novo kad je o Von Trieru riječ. Ne samo da je njegov film Idioti (iz 1998. godine) začetnik trenda prisustva scena eksplicitnog seksa u „ozbiljnim“ filmovima, nego je Von Trier u svojoj producentskoj kući Zentropa, paralelno sa svojim filmovima koji su instantno ulazili u istoriju sedme umjetnosti, proizvodio i prave (hardcore) porniće. Specifičnost ovih porno filmova jest da su female friendly, odnosno, da su prvenstveno pravljeni za žensku publiku. Film Pink Prison (1999), koji je izišao iz Von Trierove producentske kuće, su, uostalom, više puta proglašavali najboljim pornićem za žene svih vremena.

Film treba biti kao kamen u cipeli, kazao je jedanput Von Trier, parafrazirajući –svjesno ili nesvjesno, Kafku, koji je rekao da knjiga treba biti kao sjekira za zamrznuto more u nama. Film kao što je Von Trierov Dogville je istovremeno i kamen i sjekira i atomska bomba, nešto što nas pogađa, udara i eksplodira, čineći svijet kakav smo do tada poznavali nepovratno drugačijim. Nema potrebe za kulisama i specijanim efektima, dovoljna je dobra priča i crteži kredom na tamnoj podlozi, kao na školskim tablama u učionicama, kroz koje ulazimo u svijet uglavnom nespremni na njega, nespremni i na sveprisutnu ljudsku zloću i na rijetku lijepu milost.

Tri Von Trierova filma za obavezno gledanje:

1.Dogville (2003)

2.Melancholia (2011)

3.Breaking the Waves (1996)

Tekst: Muharem Bazdulj