Ove godine bilo je tačno četrnaest godina od kad ništa ne treniram. Do tada, radila sam svašta. Sećam se kad sam napunila dva meseca, tata i mama mi kupili knjigu Gimnastika + igre za decu i taj socijalističko sokolski duh fizičke kulture obeležio je moje detinjstvo. Nije da sam bila Nadia Comăneci, ali moj ćale imao je original stajling rumunskog trenera gimnastike - univerzalke, teget trenerka s prugicama i treger majica. Gimnastika i malo vežbica. Sve kao nešto igramo se, a malo-malo ja plačem što ne umem stav na šakama. I onda školska sala i sve moguće slovenačke sprave. 

Iz godine u godinu sanjam isti san. Dođu neki Nemci i opet je rat. I oteraju nas Nemci u moju osnovnu školu i u toj sali među dva reda ripstolova svi mi zarobljeni preskačemo kozlić - zgrčku i raznošku. Ko preskoči živi, ko padne, tu i ostane. Rat je, muka je. I ja stojim u redu ko u školi, samo izistinski. Stojim druga treća u vrsti, nemam ni šorts ni majicu, nego onako kako sam tog dana bila obučena. I čekam. Gužva, zagušljivo u tom snu, mi se znojimo ko u školskoj svlačionici, meni muka, ali nema poštede. I ja počnem da trčim.

Gledam onu dasku, uvek mi je bila frka da ne doskočim bezveze. Raznošku preskočim poput gazele, Nemci gledaju, znam, a ne vidim im lica ispod šlemova. Osećam nisam im simpatična, neprijatelj je to. I onda zgrčka. Opet potrčim, sve je u redu u usporenom snimku patikom dotaknem dasku i otisnem se i - kraj. Probudim se luda. Iz godine u godinu ne smem da dosanjam pobedu. Svi integrali i člankovite gliste, svi ketoni i latinske konjugacije nikada nisu prišli traumi tog kozlića. A moram da priznam, kozlić nisam sretala od osnovne škole, čak ni kao pomodni detalj enterijera u fensi kafićima. 

Ne znam gde su svi ti kozlići nestali i ne znam da li su svoj deci uzrokovali takav strah. Ali, na svakom času fizičkog želela sam sto puta kraće noge, samo da bih mogla da ih zgrčim dovoljno za zgrčku. Kod kuće sam uporno vežbala preskačući fotelju u velikom dnevnom boravku uz ćaleta koji je uvek imao neku primedbu. Lajt motiv uvek je bio isti, šta bi da kojom nesrećom imamo nekog drugog tatu koji ne bi opomenuo i koji - ne daj bože - ne bi znao da nam pokaže ono osnovno u životu, stav na šakama, zgrčku i raznošku. Stav na šakama, hod na rukama, ko bi rekao da će mi to ikad zatrebati. 

Posle sam imala i sportske i sve druge ambicije. Posle sam završila jedan i drugi fakultet i posle sam shvatila da postoje ljudi koje baš briga za kozlić i stav na šakama. Većinu ljudi baš briga, ona manjina preskače i dalje.

Ja nisam ni tamo ni ovamo. Ali, dugo sam u verovala kako sam ja baš sportski tip - i kad sam prestala da idem u teretanu, i kad mi je postalo hladno da idem na aikido, i kad sam počela da pušim, i kad sam išla na bazen samo jednom u dve ili tri ili deset godina. A tata uredno, kad god se čujemo, kaže: „imaš tu bazen idi, mogla si malo trčati, trčanje ne košta.“ Ja kažem: „Da, tata, ’oću tata.“ A znam da neću, tata. 

Niko to nikad ne kaže i ne napiše, al’ deci je krivo kad se razbole. Krivo im je zbog roditelja. Tako su me lepo gajili, tako me zdravo hranili, redovno šetali, vodili na more, zbog zdravlja. Gledali su kad ja spavam, mama je zvala tatu da pita: „Zorane, je l’ diše Marija, il’ mi se učinilo?“ Tata onda kaže: „Ma vidiš da diše, šta pričaš gluposti“,  a ni njemu nije bilo svejedno nego se folirao. I zovem ih jedan dan i kažem da sam bolesna i da je ozbiljno, ono baš, baš. I rasplačem se, naravno, kažem niste vi krivi, niko nije kriv, eto tako, dešava se. Tata nije rekao: „Rekao sam ti.” Zbunio se, nije pitao jesam trčala, nije grdio što nisam. A meni bilo žao što ne pita.

Nisam ja glupa, znam da nema veze ako trčiš. Eno, Lance Armstrong vrteo točak ceo život, pa dobio tri raka odjednom. Al’ seo opet na bajs, osvojio pet puta zaredom Tour de France. Boli me uvo i ako je namešteno, on je pobednik. Nije trčanje, nije bazen, nije bicikl, nije vala ni kozlić, ni stav na šakama ono što je važno. Važan je taj osećaj kad stojiš u sali i čekaš da dođe tvoj red, važno je što tad znaš da postoji šansa ako se iscimaš. Nije da je sve sjajno, ali ipak može nešto da se desi ako potrčiš, ako stojiš - nikom ništa. 

Nisam počela da trčim u ponedeljak. Ne znam koji je dan bio, neki glup, više se ne sećam. Nisam trenirala četrnaest godina ništa. Nisam potrčala ni za autobusom, trenerke prezirem, šortseve nemam. U stvari, imam neke seksi vruće pantalone. Ni šortsa, ni majice, njih sam obukla uz neke retro patike koje nosim u grad, izašla sam luda u šest sati u park. Da me niko ne vidi i da niko ne zna. Da sam mogla od sebe bih sakrila. Počela sam da trčim. 

Tekst: Marija Ratković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/