Ozbiljno pitam, osećate li koliko ste srećni? Neoprostivo je da svega nekoliko puta u životu doživimo iskrenu i potpunu sreću, a ona je verovatno uvek tu. Ne mogu drugačije da opišem njenu magiju kad se odjednom ukaže u našoj svakodnevici, a onda potpuno izmeni i tok stvarnosti i nas. 

Sreća je trenutak u kome se balans dobrog i lošeg umiri, kad je sve savršeno baš kako treba, baš tu gde treba.

Pada mi na pamet dan kad sam naučila da vozim bicikl. Vozila sam malu „poniku“ u selu, prašnjavim putem uzbrdo i nizbrdo. Zalaufala bih se nizbrdo i to bi mi dalo zamajac da uspem da se popnem. Nije nikakva metafora, ali u trenutku dok sam se spuštala jedva kontrolišući volan pomislila sam koliko sam srećna. Baš mi je bilo jasno. Srećna sam što nije naleteo kamen, što sam tu, vozim bicikl i mogu da uživam u svakom sekundu nebulozno ponosna što sam naučila nešto novo i što je lepo da sam živa. Od celog dana, zapamtila sam taj trenutak, bila sam neizmerno zahvalna svetu, životu, Bogu, onako iskreno, iskreno kao dete od šest-sedam godina.

Upravo tu greše svi koji propovedaju uživanje u malim stvarima kao što su vožnja bajsa, boravak na selu, zagrljaji ili hodanje po kiši. Heraklit je rekao da ne možemo u istu reku ući dva puta, što se naravno čini kao glupost svima koji redovno odlaze na Dunavski kej. Ali suština i jeste da ne mogu svoj blistavi trenutak ponoviti ni doživeti opet, stalno se spuštajući niz isto brdo ili čineći bilo šta što me je nekad učinilo srećnom. Okej, priznajem da sam to pokušavala sa čokoladom. Heraklit je u pravu, niti je ista čokolada, niti sam ista ja, ni sreća, ni svemir uostalom. 

Veoma volim da se setim sreće.

Čak i jedan, po svim parametrima, odvratan dan pamtim kao srećan. Sećam se da sam bila tužna i besna, da sam se sporo skidala u sobi za rendgen, prislanjala svoje tužno telo na hladnu ploču kad sam osetila strah. Počeo je prvo neodređeno, postajući precizan strah da rak koji su mi otkrili tog jutra nije usamljen i da u telu imam još dva, tri, četiri, pet rakova ako to uopšte može. Doktor je prelazio onom drškom ultrazvuka po meni i ravnodušno nabrajao bubreg levi, bubreg desni, jetra, slezina, pankreas, bešika, jajnik jedan, jajnik drugi, vrtelo mi se sve od one vožnje bicikla do poslednjeg seksa i svih planova za budućnost. „Ništa, ništa, ništa…“ i priznajem - nikada se nisam toliko radovala ničemu. Sedela sam u čekaonici i osetila se kao pravo malo srećno govno. Koliko sam samo bila glupa i neskromna! Koliko sam srećna, nisam ni svesna koliko sam srećna! Izašla sam iz bolnice i otišla da proslavim. 

Kažu i da je sreća relativna, ali i da zavisi od kriterijuma. I tu se slažem.

Nisam baš oduševljena idejom da se stalno radujem samo zato što sam živa jer, verujem da me tek čekaju bitna dela. Čitajući gluposti o samopomoći, panično sam se plašila da neću dosegnuti zvezde samo zato što nedovoljno verujem, što nisam pravilno vizualizovala svoje ciljeve, što ne sanjam dovoljno velike snove. Sada mislim da je to potpuna glupost. Sreća me je uvek iznenadila, sreća se pojavila tačno onako kako nikad nisam mogla da zamislim da će biti. Ljudi nekad kažu kako je to Bog, a blam ih je da priznaju da je i najobičniji život kompleksniji od filma. Meni je iznenađujuća sreća, sreća koju ne umem da predvidim, vizualizujem i obesmislim možda i jedini valjan razlog da dočekam sutra. Da jedva čekam sutra.

Stvarno ne verujem u male sreće.

Prezirem slike stopala u vunenim čarapama, šolje kafe koje se puše, ukrase zimskih praznika ili nasmejane letnje selfije. Smaraju me ti manje ili više neuspešni pokušaji da se svima pokaže čudesna lepota života koja se sastoji u detaljima.

Sreća nije tu. Ne tražite je u malim stvarima, u torti, baricama i dugi, zalasku sunca! Sreća se ne da ufotkati i staviti na Instagram. 

Grlio me je najlepše na svetu, dok je bilo hladno tako da se vidi dah. Kad me poljubio u rame pomislila sam da ga volim najviše na svetu zaboravljajući da postoje i rodbina i prijatelji i kuče i male bebe. Umem da upropastim trenutak, al’ ni ja nisam bila kadra da se izmigoljim, odnekud izvadim telefon, opalim selfi i uz hashtagove #happy #loveofmylife #mylove ovekovečim najsrećniji od svih srećnih dana u životu.

Šta će mi uspomena na sreću koju nikad neću zaboraviti? Šta mi znači da je uramim ili razmenim u siću pri nemuštom susretu s neznancima i saznam koliko su moji najvažniji trenuci nekom obično i nebitno parče beskrajnog smeća. Ne dam ono što mi je najlepše i najbolje i neponovljivo i neprepričivo i u potpunosti blistavo. Dok se gubim u gomilama lepih kolača, plaža, patika i zagrljaja, još jednom ozbiljno pitam: da li ste srećni?

Tekst: Marija Ratković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/