Priznajem, ja sam jedna od onih koje posao odlažu do poslednjeg trenutka (ovaj tekst, na primer, već tri nedelje čeka da bude napisan, ali ja to činim u dva ujutru, noć pre nego što treba da bude prelomljen). Pored mog kreveta leži devet knjiga koje sam počela da čitam, a nikako da ih završim. Kad god neku započnem, posle izvesnog vremena shvatim da moram da pišem tekst. U mom inboxu tavori more nepročitanih mejlova na koje nisam stigla da odgovorim zato što sam čistila inbox drugog mejla.
Spadam u one osobe koje, kada im se ne ide na posao, nađu sto jedan razlog da odlože neizbežno: peglam veš koji sam veče pre toga sa indignacijom ostavila na gomili (inače, mrzim da peglam), isprobavam deset odevnih kombinacija i na kraju obučem onu prvu, popušim tri cigarete uz kafu za buđenje, onda jednu između šminkanja i oblačenja, dve dok čitam vesti na telefonu, a zatim još jednu kad shvatim kako već uveliko kasnim i da ću i ovako i onako morati da platim taksi. Kad već kasnim, da kasnim sa stilom! Nikada ne stignem da iskoristim popust za račune jer mi je uvek nešto preče od šetnje do pošte, pa posle, kad probijem sve rokove i platim kamatu, imam petlju da se ljutim na komunalno preduzeće. Moje ponašanje da se opisati u dve reči: hronična prokrastinacija. Treba li da napomenem da sam do ove dijagnoze došla upravo zahvaljujući odlaganju neke od davno utvrđenih obaveza, provodeći sate i sate u online skitnji?
Prokrastiniram svaki dan. Na primer, nekada je dovoljno da na mejl samo odgovorim: „Hvala, čujemo se“ i to bi zadovoljilo sve, ali ja to ne činim. Odlutam dalje na internetu, igram šah, čitam blogove, zamajavam se vestima... Onda pokušam da se vratim na posao, ali baš u tom trenutku setim se pesme koju nisam čula sto godina, a baš bi mi legla u tom trenutku i prst je već otvorio Youtube, tražim numeru, napokon je pronalazim i puštam. Prvi, pa drugi, pa treći put. U međuvremenu sam videla da je neko na Facebooku postavio interesantan članak, otvorim ga, pročitam, a onda odlutam na sledeći koji je uvezan s njim i tako u nedogled.
Psiholozi su za ispoljavanje ovog oblika ponašanja, koji by the way ne treba povezivati s lenjošću, detektovali nekoliko uzroka. Prvi je nedostatak samokontrole. Okej, u pravu su. Kada me nešto zanima, nema te sile koja me od toga može odvratiti ma koliko predmet mog interesovanja bio trivijalan. Sledi perfekcionizam. Slažem se u potpunosti. Ne volim da se upuštam u bilo šta što u meni ne budi osećaj zadovoljstva, u protivnom, neće biti obavljeno. Kad radim – radim (treba da vidite moj orman, tamo je sve „pod konac“). Treći uzrok je strah od neuspeha. Ponovo tačno! Sama pomisao da to što me čeka može da omane u meni budi anksioznost i otpor. Svaka druga radnja je slatka osveta za obavezu koja preti da ne bude ispunjena onako kako sam zamislila. Na listi je i bojazan od kritike. Nisam od kamena, ali kritike uglavnom doživljavam konstruktivno, recimo da one nisu razlog broj jedan za odlaganje obaveza. Sledi nesigurnost u sebe.
Realno, iza ovog osmeha i visoko uzdignutog čela krije se stidljiva, ali ne nesigurna osoba. Dobro, možda ponekad, i ja sam ljudsko biće. Stižemo i do nesposobnosti da se donese ispravna procena vremena neophodnog za izvršenje nekog zadatka. Definitivno i apsolutno tačno! Ja verujem da sve mogu da uradim u kraćem vremenu od zadatog roka. Obično tako i ispadne, ali umesto da radim natenane ubijem se od posla. Pominju dalje pasivnu agresiju.... Hm, kada me nešto baš nervira – da. I napokon – osećanje da je život isuviše kratak za trivijalne obaveze. Moj omiljeni uzrok! Zašto bih, pobogu, provela pola sata u redu u banci, ako tih 30 minuta mogu da utrošim na, recimo, jednu porciju sladoleda u omiljenoj poslastičarnici?
Uprkos tome što od devet tačaka mogu da štikliram sedam, etiketa prokrastinatora mi ne laska. Moja deviza je: „Nisam prokrastinator, samo sam izuzetno produktivna u pogledu ne tako bitnih stvari.“ Često poželim da se promenim (čitajte: kad rokovi dogore do nokata), ali čim ispunim deadline i suočim se sa novim obavezama, vratim se svom dobrom starom „lako ćemo“ sistemu.
U ovom trenutku na planeti prokrastinira svaka četvrta osoba. Ako pogledam svoje okruženje, rekla bih da je to isuviše blaga procena, ali statističari su verovatno uzeli u obzir one koji baš baš odlažu stvari. Naučnici su nedavno utvrdili da nam je prokrastinacija zapisana u genima. Drugim rečima, ukoliko vam je mama prokrastinator, imate velike šanse da to i sami postanete. Uprkos tome što može da dovede do stresa, osećaja krivice, gubitka lične produktivnosti, stvaranja krize i pojave negodovanja drugih zbog neispunjavanja odgovornosti i obaveza, prokrastinacija je, tvrde stručnjaci, u određenoj meri sasvim uobičajena. Budimo realni, u prirodi ljudskog bića je da odloži nešto što mu je teško ili ne želi da uradi, ali ono što nas deli na prokrastinatore i obične smrtnike jeste to što prva kategorija sve stalno odlaže i za to iznalazi najkreativnije načine. O opravdanjima za svoje postupke da i ne govorimo.
Baš onda kada se bave svim drugim stvarima osim da se fokusiraju na onu koju bi trebalo završiti što pre, prokrastinatori rade najviše i to na sebi jer, verovali ili ne, prokrastinacija ima i svojih dobrih strana. U mom slučaju prva je svakako ta što sebi dajem slobodu da u trenutku kada mi se ne radi nešto što moram, mogu da uradim nešto što volim. Umesto da prevedem intervju, na primer, mogu da pogledam trejlere za deset filmova koji u bioskope stižu za tri meseca. Druga povoljnost je što mi prokrastinacija zapravo nekad poručuje da ideja na kojoj radim možda baš i nije tako dobra, čim nisam „zagrizla“. Nekad, na primer, okolišam da zovem sagovornika za intervju, ne zato što me mrzi da radim, nego stoga što mi se taj sagovornik jednostavno ne dopada i podsvesno znam da taj razgovor neće biti dobar. Sad će verovatno neko početi da se busa u grudi razmišljajući o profesionalizmu izgovarajući rečenicu: „Nema veze da li voliš ili ne, to ti je posao i guraš.“ Ma, kako da ne! Pa i posao je lična stvar, deo je našeg života (i to dobar deo). Ja nisam robot, da bih gurala moram da volim. Dakle, prokrastiniram kada mi moje telo i um kažu da im se to ne radi. Telo i mozak razgovaraju non-stop, samo ih ne slušamo dovoljno i pravimo se da smo roboti, „jer smo profesionalci“, a prokrastinacija na našem robotu pritiska dugme pause i jednostavno nas pusti da oslušnemo taj razgovor. Još jedna od veština koju je prokrastinacija razvila kod mene jeste delegiranje. Ako mi se već nešto ne radi, ja ću naći način da to uradi neko drugi na, podrazumeva se, obostrano zadovoljstvo. Kao ono kad je Tom Sojer „ofarbao“ ogradu. Sledeći benefit koji sam otkrila kod prokrastinacije jeste taj što nas ne tera da se licemerno žrtvujemo ako nam se nešto ne radi. Na primer, ne moram da izađem u grad u četvrtak u ponoć na minus deset po snegu i ledu samo da bi moje dve drugarice gledale frajere koje nikada neće startovati. Ostaću u toplom i gledaću sve samo ne Games of Throne.
Prokrastinacija omogućava i brainstorming. Pustiće vas da iskočite iz ritma koji vam nameću drugi i da se, dok žvrljate flomasterom po papirićima, jednostavno zapitate: „Da li je posao koji radim, posao koji želim da radim, je li čovek s kojim sam u vezi, čovek koga stvarno volim? Možda je zadatak na kome radim loša ideja. Možda bi trebalo da uradim nešto drugo...“
Ako moj poslodavac ovo čita, nisam se šalila. Uprkos svim mojim kreativnim načinima da pobegnem od obaveza, ja svoje na kraju uvek ispoštujem. Evo, dok sam pisala ovaj tekst, izignorisala sam čak i notifikacije na telefonu. Ali isto tako dobro znam da ću za prvu sledeću obavezu koja mi se ne bude dopala zauzeti stav kao Scarlett O'Hara iz romana Margharett Mitchell: „Misliću o tome sutra“.
Tekst: Jasmina Lazić