Ne znam kako je kod vas, ali čini mi se da se uspeh često slavi kao jedina mera vrednosti. Neuspeh je ostao tiha trauma – nešto što krijemo, potiskujemo i nadamo se da niko neće primetiti. Gledajući kroz filtere trijumfa, stvaran život često piše drugačije priče – one u kojima padnemo, izgubimo, pogrešimo, budemo odbijeni. Iako bolni, ti trenuci ne nose samo gorčinu poraza, već i neprocenjive lekcije o tome ko smo, šta želimo i kako rastemo.
Zašto se plašimo neuspeha?
Od malih nogu učimo da neuspeh znači slabost – lošu ocenu, promašaj u sportu, nespretnost, pogrešan izbor. Kazna dolazi brzo, a nagrada samo ako smo „najbolji“. I tako odrastamo verujući da je greška nešto što treba izbegavati po svaku cenu, umesto da je prihvatimo kao sastavni deo rasta.
Taj strah od neuspeha s godinama prerasta u unutrašnjeg kritičara koji nas parališe, sapliće pri donošenju odluka i gura nas u perfekcionizam ili odustajanje.
U psihologiji postoji pojam fixed mindset – uverenje da su naše sposobnosti fiksne i da neuspeh dokazuje našu ograničenost. Suprotno tome, growth mindset vidi neuspeh kao šansu za učenje. Razlika je ogromna: prvi nas zatvara, drugi nas otvara. I dok su oba modela usađena još u detinjstvu, dobra vest je da ih možemo menjati.
Kultura neuspeha ne znači veličanje poraza, već kreiranje prostora u kojem neuspeh nije kraj puta, već njegovo neophodno raskršće. Na ličnom primeru, ja danas obožavam greške! U firmi često ohrabrujemo greške jer, ako boli, najlakše se uči! Međutim, nije tako bilo oduvek…
Neuspeh kao ogledalo
Nijedan pad ne dolazi slučajno. On nas poziva da stanemo, preispitamo se i pogledamo unazad. Ponekad nas uči strpljenju, ponekad poniznosti. Neretko nas upozorava da smo na pogrešnom putu ili da pokušavamo da budemo nešto što nismo. U svakom slučaju, donosi jasnu sliku.
Izgubila si posao? Možda je to trenutak da konačno pokreneš ono o čemu si godinama sanjala. Prekinula si vezu koja te iscrpljivala? Možda si konačno izabrala sebe. Tvoj projekat nije uspeo? Možda je to signal da mu pristupiš iz druge perspektive, sa više iskustva i manje ega.
Naši padovi oblikuju nas mnogo više nego naši uspesi. U uspesima slavimo ono što znamo, u neuspesima otkrivamo ono što još ne znamo – o sebi, o drugima, o svetu. Neuspeh nas tera da se ogolimo, skinemo maske i pogledamo sebe bez iluzija. Tek tada počinje prava transformacija.
Uspešni u neuspehu
U savremenoj kulturi, posebno u ženskoj sferi uspeha, često zaboravljamo da iza svakog velikog imena stoji niz neuspeha. Mini-istraživanjem došla sam do sledećih saznanja: J. K. Rowling bila je odbijena od strane dvanaest izdavača. Oprah je kao mlada novinarka otpuštena jer je bila „neprikladna za televiziju“. Vera Wang nije izabrana za američki olimpijski tim u klizanju – pa je postala najpoznatija dizajnerka venčanica na svetu.
Njihove priče podsećaju nas da neuspeh nije kraj puta, već često početak nečeg većeg, dubljeg, autentičnijeg.
Važno je i kako govorimo o neuspehu – posebno ženama. Od nas se očekuje da budemo savršene majke, partnerke, poslovne žene, negovane i stabilne. U toj tišini perfekcije, svaka greška deluje kao lični poraz, a ne kao normalan deo života. Zato je važno da otvoreno govorimo o greškama, padovima, neuspešnim projektima, neostvarenim ciljevima. U toj iskrenosti leži snaga zajedništva jer niko ne uspeva ako prethodno ne padne.
Kako kultivisati zdrav odnos prema neuspehu?
Ovaj pasus pisala sam više puta. Htela sam da kažem kako greške treba normalizovati, odvojiti identitet od svojih rezultata, ne optuživati, slaviti pokušaj… A zapravo, treba samo nastaviti, podeliti priču i okružiti se sličnima.
Kultura neuspeha kao kultura hrabrosti
Zamišljam svet u kojem neuspeh nije sramota, već hrabrost. U kojem se podstiče eksperimentisanje, greške se prihvataju kao deo puta, a ranjivost postaje izvor snage. U takvom svetu deca ne odustaju nakon prve loše ocene, žene ne ćute o svojim neuspešnim pokušajima, a lideri govore iskreno o sopstvenim greškama.
Takva promena počinje od nas – od načina na koji gledamo svoje padove, ali i padove drugih. Jer, istina je jednostavna: svi padamo. Pitanje je samo da li ćemo iz tih padova ustati mudriji, hrabriji i više svoji nego pre?
Neuspeh nas ne definiše. Način na koji se nosimo s njim – to je ono što nas oblikuje.
Ja sebe zovem najgorim project managerom kojeg poznajete jer količina mojih pogrešnih poteza, naspram onih dobrih, apsolutno stavlja takvu titulu nakon mog imena. U čemu ste vi pogrešili i šta vas je načinilo osobom kakva ste danas?