Čovek je sklon verovanju da svojevoljno bira kako će provoditi vreme u okvirima svog životnog prostora. Ipak, naše svakodnevne rituale u velikoj meri određuje upravo prostor u kojem živimo. Enterijer usmerava naše ponašanje, određuje ritam dana i suptilno utiče na naše životne odluke. Dobar dizajn nikada nije samo pitanje puke estetike, on uvodi teme psihologije, sociologije i kulture.
Iza svakog dizajnerskog rešenja potrebne su jasne namere, odnosno skup odluka koje mu prethode, a u nastavku teksta videćemo i zašto. U osnovi svakog promišljenog prostora stoji niz postupaka koji nisu usmereni samo na to šta će kumovi, rodbina ili mediji reći, već i na to kako će se u njemu kroz decenije život razvijati. Ono što nazivamo atmosferom, zapravo je odnos između prostora i ljudskog ponašanja.
Šta je "behavior setting"?
Naše navike ne nastaju u vakuumu. Psiholozi koji proučavaju odnos čoveka i okruženja već decenijama ukazuju na to da ponašanje nije isključivo proizvod karaktera ili lične discipline. Ono je, podjednako, odgovor na prostor u kojem se odvija. U psihologiji postoji pojam behavior setting, koji polazi od jednostavne pretpostavke da ljudsko ponašanje ne nastaje odvojeno od prostora, već u stalnoj interakciji sa njim. Drugim rečima, ne oblikujemo samo mi svoje domove, oni oblikuju nas. Sredinom prošlog veka američki psiholog Roger Barker postavio je pitanje koje je promenilo način na koji posmatramo odnos između čoveka i njegovog okruženja.
Umesto da proučava ljude u laboratoriji, posmatrao ih je u svakodnevnom životu, u školama, bibliotekama, crkvama, prodavnicama i na trgovima. Ono što je otkrio bilo je iznenađujuće jednostavno: bez obzira na to ko ulazi u određeni prostor, obrasci ponašanja ostaju gotovo isti. Drugim rečima, ljudi se menjaju, ali ponašanje prostora ostaje isto. To je suština behavior settinga. To ne znači da prostor upravlja ljudima ili im oduzima slobodu izbora. Naprotiv. On određena ponašanja čini prirodnijim, verovatnijim i lakšim od drugih.
Zašto? Zato što ljudski mozak prostor ne doživljava kao neutralnu pozadinu, već kao skup signala koji nam neprestano sugerišu kako da se ponašamo. Bez mnogo razmišljanja procenjujemo da li je neko mesto namenjeno razgovoru ili tišini, radu ili odmoru, okupljanju ili prolasku. Visina plafona, raspored nameštaja, udaljenost između ljudi, način na koji svetlost ispunjava prostoriju ili položaj jedne fotelje, sve to utiče na naše odluke mnogo pre nego što ih postanemo svesni. Ne zato što nas prostor primorava, već zato što nas usmerava.
I zbog toga je važna svest o tome ko želimo postati u prostoru koji biramo za sebe, zato što će on svakako imati veliki uticaj na naš život. Važno je i da on bude u skladu sa vrednostima koje želimo da negujemo, a ne samo sa slikom koju želimo da ostavimo. Jer, ako znamo kako prostor oblikuje naše rituale, odnose i svakodnevne izbore, onda ga ne možemo posmatrati kao puku dekoraciju. On postaje jedan od najvažnijih saveznika u izgradnji života kojem težimo.
Od ognjišta do modernih rituala
Rituali, na primer, nikada nisu bili odvojeni od prostora. Ognjište nije bilo samo mesto na kojem se pripremala hrana, već centar porodičnog života. Trpezarija nije nastala zato što je stolu bila potrebna posebna prostorija, već zato što je zajednički obrok bio društvena vrednost. Biblioteke nisu građene samo da čuvaju knjige, već da stvore uslove za tišinu, koncentraciju i promišljanje.
Prostor nikada nije bio neutralan, on je oduvek imao nameru iza svake forme. Upravo zato verujem da je jedna od najvećih vrednosti jednog enterijera u tome kakvo ponašanje i navike podstiče. Prostor utiče na način na koji provodimo vreme, oblikuje naše međusobne odnose, kao i odnos koji gradimo prema sebi. Ovde lepota prostora apsolutno nije zanemarena, već joj je data uloga koja prevazilazi estetiku. Kakve rituale želimo da podstaknemo kroz prostor, koje navike planiramo da eliminišemo, kako želimo da se osećamo prilikom ulaska u svoj dom, gde sutra nameravamo da vodimo ljubav?
Dizajnirati potencijal, a ne kontrolu
Ako postanemo svesni kolika je moć prostora, onda izbor enterijera, pored ukusa, povlači i pitanje odgovornosti. Zadatak dizajnera nije da projektuje ponašanje ili unapred definiše iskustvo jer ono nikada ne može, niti treba da bude potpuno određeno. Njegov zadatak je mnogo suptilniji. Prostor koji bi pokušao da kontroliše svaki pokret postao bi samo precizno programirana i suva simulacija, bez mogućnosti za život koji ne možemo da predvidimo, odnosno zamislimo.
Dakle, suština dobrog dizajna nije u predviđanju svih mogućih scenarija, već u stvaranju potencijala. Dizajner ne projektuje gotove odgovore, već uslove u kojima se različita iskustva mogu dogoditi. On ne govori ljudima kako treba da žive, već oblikuje prostor koji im omogućava da razviju sopstvene rituale, odnose i načine korišćenja.
Najbolji enterijeri nisu oni u kojima je sve unapred definisano, već oni koji ostavljaju dovoljno prostora, odnosno potencijala za rast, za kvalitetan i dug život u kome znamo da su naši snovi mogući. Upravo ta ravnoteža između namere i slobode predstavlja jednu od najvećih veština dizajna.
Prostor mora imati jasnu ideju iza sebe, ali istovremeno mora ostati otvoren za ono što nije moguće predvideti. Najvredniji trenuci često nastaju upravo iz neplaniranih susreta, produženih razgovora, predmeta koji dobiju novu svrhu ili načina korišćenja koji dizajner nikada nije mogao niti je trebalo da zamisli.