Pažljivo gledajte. Skulpture Žarka Bašeskog toliko su ubedljive, kao da čekate da trepnu, uzdahnu ili vas pozdrave. Njegove figure su ili veće ili manje od života, gotovo nikad u pravoj meri, a ljudsko telo mu je, kaže, samo medijum za ono što se golim okom ne vidi. Kod njega nema fotošopa, ni u koži, ni u emocijama. Čovek koji je Severnu Makedoniju predstavljao na Bijenalu u Veneciji i izlagao u društvu Tracey Emin i Josepha Beuysa prvi put se samostalno predstavlja u Beogradu. Izložba Korporealnost, koju je Muzej savremene umetnosti priredio u saradnji sa Nacionalnom galerijom Severne Makedonije iz Skoplja, bila je postavljena ovog novembra u prizemlju Muzeja i Sali Protić.

Kada se prvi put susretnemo sa vašim skulpturama, lako je pomisliti da pred nama stoji stvarna osoba. Vaši radovi toliko su uverljivi da gotovo brišu granicu između umetnosti i stvarnosti. Kako ste razvili ovaj prepoznatljiv pristup i šta vas je privuklo hiperrealističkom prikazivanju ljudskog tela?

Moja razmišljanja, moja okupacija i kontinuitet rada doveli su do takvog načina stvaranja. Posle dugog traženja sebe, sasvim prirodno se oblikovao moj umetnički rukopis. Ipak, sebe u principu ne doživljavam kao hiperrealistu jer hiperrealizam u skulpturi podrazumeva prikazivanje ljudskog tela u prirodnoj veličini, uz potpuno podudaranje sa stvarnim čovekom. Naglašavam određene atribute i igram se dimenzijama. Ljudsko telo je samo medijum koji koristim da izrazim svoja osećanja i razmišljanja.

Vaše skulpture ne prikazuju samo ljudsko telo, već prenose i snažna osećanja, od ranjivosti i nelagode do unutrašnje napetosti. Kako gradite taj psihološki sloj svojih radova? Da li polazite od konkretne osobe i njenog izraza ili vas više zanima univerzalno ljudsko iskustvo koje telo može da prenese?

Kada bih počeo od konkretne osobe, i u tom slučaju bih prešao na univerzalno jer smo svi na neki način i univerzalni i posebni. Naša tela prenose individualna iskustva kroz univerzalnu sliku. Ipak, svaki rad počinjem od modela koji je konkretna osoba, a zatim prelazim na opšteljudsko i univerzalno.

DSC_2488.jpg
Foto: Bojana Janjić

Neke vaše skulpture monumentalnih su dimenzija, dok druge odgovaraju stvarnoj veličini ljudskog tela. Kako odlučujete u kojoj razmeri ćete predstaviti figuru i na koji način veličina utiče na doživljaj posmatrača? Da li želite da nas skulptura suoči sa sopstvenim telom ili da nas navede da drugačije posmatramo telo drugog čoveka?

Dimenzije mojih dela određene su ciljem koji želim da postignem. Sve što smatram bitnim radim u velikoj dimenziji, dok nešto što predstavlja samo određeni psihički momenat, u kojem sama osoba nije bitna za priču, prikazujem u maloj razmeri. U principu, ne radim skulpture u prirodnoj veličini, ako izuzmemo dve koje sam uradio, jer mi hiperrealizam sam po sebi nije cilj. Istovremeno, velike dimenzije donose drugačiji momenat: mogućnost da posmatramo sami sebe, da se zapitamo kako zapravo izgledamo i ko smo. Da li smo onakvi kakvima sebe zamišljamo u datom trenutku?

Danas smo svakodnevno okruženi slikama tela koja su često digitalno obrađena, idealizovana i prilagođena određenim standardima lepote. Vaše skulpture, iako gotovo savršeno realistične, otkrivaju i ono što je u ljudskom iskustvu nesavršeno, krhko i neizvesno. Kako razmišljate o odnosu između tela kakvo zaista jeste i slike koju društvo od njega očekuje?

Upravo tako! Kod mene nema fotošopa i to mi nikada nije bio cilj. Današnja medijska industrija stvara pogrešnu sliku o nama, dok je stvarnost sasvim drugačija. Kod mene se hiperrealnost nalazi u unutrašnjosti čoveka, a telo je samo izraz te unutrašnjosti ili određenog trenutka. Prikazujem nesavršenost, kako fizičku tako i duhovnu, psihološku i mentalnu.

Iako ste ostvarili zapaženu međunarodnu karijeru, izložba "Korporealnost" je vaše prvo samostalno predstavljanje u Beogradu. Koliko vam je značajno da se sada, kroz svoje radove, predstavite i publici u gradu u kojem do sada niste imali samostalnu izložbu? Da li se vaša očekivanja od ovog susreta razlikuju od očekivanja kada izlažete u drugim sredinama?

Oduševljen sam vašim prijemom i sada se na neki način potvrdilo moje mišljenje da se u većim i civilizacijski razvijenijim sredinama moji radovi bolje, preciznije i dublje čitaju i doživljavaju na autentičan način. Beograd je za mene veoma važna kulturna metropola koja istinski razume umetnost i zna kako da je doživi. Reakcije publike gotovo su identične u svim sredinama, ali pristup Muzeja savremene umetnosti zaista je na visokom nivou.

DSC_2488.jpg
Foto: Bojana Janjić

Vaša međunarodna karijera obuhvata učešće na značajnim grupnim izložbama sa nekima od najistaknutijih imena svetske savremene umetnosti, među kojima su Tracey Emin i Joseph Beuys. Koliko su ta međunarodna iskustva uticala na vaše umetničko razmišljanje i pozicioniranje na globalnoj umetničkoj sceni?

Mislim da ta iskustva nisu posebno uticala na moja razmišljanja, ali sam uvideo da na međunarodnoj sceni konceptualna umetnost i figuracija mogu veoma dobro da egzistiraju zajedno, na istom mestu. Kod nas, u manjim sredinama, to uglavnom nije slučaj. Kod nas je zastupljeno ili jedno ili drugo, a sve je nekako podložno pomodarskim i trendovskim tendencijama. U većim sredinama moguće je i drugačije. Već više od petnaest godina prisutan sam na globalnoj umetničkoj sceni i mislim da se dobro držim, s obzirom na turbulencije i preraspodelu snaga na svetskoj umetničkoj mapi.

Vaš profesionalni život podrazumeva brojne obaveze izvan ateljea, kako pronalazite vreme i prostor za sopstveno umetničko stvaralaštvo i da li su vas uloge profesora i akademika na neki način promenile kao umetnika?

Sada sam profesor u penziji, a kao akademik nemam strogo određene vremenske obaveze, osim projekata koji su povezani sa mojim radom. Imam novi prostor za atelje, tako da sada radim u dva prostora, ali razvijam istu priču, što znači da nemam takvih problema. Najveći problem je to što kod nas ne postoji razvijeno tržište umetnosti i što smo ograničeni finansijskim mogućnostima.

Vaše prvo samostalno predstavljanje u Beogradu za vas je posebno važno. Šta biste izdvojili kao najznačajniji utisak nakon susreta sa beogradskom publikom?

Nastup pred beogradskom publikom za mene predstavlja veliku čast i priliku da svoj rad predstavim na vašoj umetničkoj sceni. Istovremeno, to je prilika da uočim razlike u načinu na koji se ista dela posmatraju i doživljavaju na različitim mestima, odnosno pred različitom publikom. Mogu da kažem da je beogradska publika istinski pročitala i razumela moja razmišljanja, moj stav i moj pristup skulpturi, ali i ljudskoj prirodi.