Strahovladu šefova koji svoj poslovni autoritet koriste kao neprikosnovenu i nesavladivu moć nad zaposlenima generacija Z sada gleda iz retrovizora. Ponegde se još može naći pokoji primerak, više kao relikvija prošlih vremena nego uobičajena i opšteprihvaćena praksa.
Bumeri govore kako su nove generacije razmažene, a milenijalci se pitaju kako bi izgledale njihove karijere da su ranije istupili sa svojim nezadovoljstvom, ili se združili u svojoj pobuni. Ipak, niko ne može da vrati vreme i promene nose sa sobom sve koje ih prihvate, a brzo zaborave one koji nisu u stanju da se prilagode.
Strah više nije motivacija, pretnja nije prihvatljiv način komunikacije, a pravim liderima, koji prave rezultate i podižu zadovoljstvo zaposlenih, smatraju se oni koji ne kreću od profita, procesa ili plana. Kreću od empatije.
Empatija više nije „rezervisana“ samo za probrane profesije, određena zanimanja ili industrije. Empatija lidera je najznačajnija valuta modernog biznisa, u kojem vladaju brzopromenljivi makroekonomski trendovi, veštačka inteligencija uzima maha i jedan viralan reel može da promeni putanju rasta kompanije.
Ali, zašto od svega, baš empatija? Zašto ne dominira strategija, zašto se ne rve sa kulturom za prvo mesto, zašto nisu najvažnije diploma, znanje, veštine?
Zato što se empatija lidera nalazi na raskršću dva najvažnija faktora uspeha u biznisu. Sa jedne strane, empatija je isključivo usmerena na najvažniji resurs kompanije - na ljude. Sa druge strane, empatija lidera jeste nešto što nijedna veštačka inteligencija nikada neće moći da zameni. Ako zaposleni može brzo da promeni posao, ako može da „promptuje“ strategiju, prezentaciju, izveštaj, šta je ono što pokreće firmu, šta je ono što zaposleni žele? Da ih neko vidi, da ih neko sasluša i da ih neko razume.
#1 Psihološka sigurnost nije benefit, već preduslov za rezultate
Inovacija je glavna odlika trenutnog ekonomskog tržišta koje, uprkos svim promenama, gaji neverovatnu i neutaživu žeđ za novim, interesantnim, nikad viđenim. Kreiranje nečeg takvog nije moguće u kulturi u kojoj se zaposleni ne oseća bezbedno. Ne samo što neće imati prostora za stvaranje nego što će, i kada stvori, biti u strahu da to podeli.
Gde vlada strah, vlada i predvidljivost i takav biznis neumitno stagnira. I zato neke firme konkurencija potpuno sravni sa zemljom - tako brzo i tako naglo, da firme ne znaju šta ih je snašlo. Dok su se njihovi zaposleni tresli kad treba da pitaju da uzmu odmor, njihova konkurencija je već svom šefu predložila, testirala i sprovela pregršt ideja, dok nisu došli do pobedničke.
#2 Fluktuacija se ne vidi samo na fakturi
Direktni menadžer, na našem tržištu od milja šef ili gazda, utiče na mentalno zdravlje zaposlenih više nego partner ili roditelj. I zato je odnos sa njima najveći faktor odlaska ili ostanka.
Kada zaposleni krenu da odlaze zbog lošeg menadžmenta, rezultat toga vidi se odmah u trošku otpremnine, oglašavanja, selekcije i obuke njihove zamene.
Ali, pored fakture, plaća se i skuplja cena - narušeni odnosi u timu, znanje koje zaposleni nosi sa sobom, odnosi sa saradnicima i klijentima i, kada je reč o ključnim igračima, poverenje i zadovoljstvo zaposlenih koji ostaju. Jedan loš menadžer veći je trošak firmi nego bilo koji konkurent, ili previranje tržišta.
#3 Empatija je veština, ne osobina
Da li empatija može da se nauči? Opšte mišljenje je da ne može, isto kao što je neko prirodno glasan, ili tih, neko brz i reaktivan, neko spor i metodičan, prosto, sa time se rađa.
Iako je lako prebaciti odgovornost sa sebe na prirodu, empatično liderstvo može da se nauči, kao pregovaranje, prezentacione veštine ili balansiranje budžeta. A ono što nije osobina, nego veština, postaje konkurentska prednost. Ona koja pravi razliku.
Šefovi koje zanimaju zaposleni grade lojalnost koja je značajnija od bilo kog benefita. Firme u kojima niko neće reći „mi smo porodica“, ali će svi uskočiti da pokriju zaposlenu kojoj se dete razbolelo, okruženja u kojima ne mora da se stavi maska korporativnog šrafa kada se uđe u kancelariju i tim-bildinzi koje zaposleni sami organizuju jer to žele, a ne jer moraju.
Kada dođe do velikih i stresnih promena na tržištu, većina direktora manično krene da traži rešenje u smanjenju troškova, u širenju na nova tržišta ili u skupim konsultantima koji znaju odgovore koje oni sami nemaju. Ali firma koja opstaje nije ona koja ima sve ovo, već ona koja zna da se osloni na resurs koji je bez konkurencije - ljude koji u njoj rade i empatične lidere koji ih vode.
U galeriji pogledajte predloge serija koje se bave temom mentalnog zdravlja.