Rekao je dolazim u četvrtak, onda u petak, onda je bio zauzet i posle toga je otišao. Moj želudac se skupio u pesnicu i ostao tako sigurno pet dana. Mislim se, dobro pa moram nekad jesti, sigurno se neću pretvoriti u Hristovu nevestu ili istopiti kao morska pena. Ili hoću. Šta ako prestanem da jedem, šta ako moje telo štrajkuje glađu dok se ne pojavi i kaže: „hej de si?“ i onda mi preskoči srce, počne da kuca u jednjaku kao da će izaći na usta. Znam tačno kako ide, doći će poruka bez interpunkcije, rasterećeno i obično: „de si-šta radiš-hoćeš napolje“, koje ću gledati kao neki dragulj, osetiću slabost organizma i blagu nesvesticu dok poruka sija, odložiću telefon i sesti.

Potom će boje postati intenzivne, čuće se kamion kako prolazi napolju, dvaput glasno kad prelazi šine dum-dum, jednom dugi woooosh kabrioleta i par sirena jer je crveno, a neki ludak skreće nalevo, a levo je zabranjeno. Postaću svesna ptica, da ima drvo ispred zgrade, prići ću polako prozoru i podignuti roletnu koja je spuštena sigurno već mesecima. Videću da još nisu skinuli plakate od izbora, videću da je sunce i da nemam šta sad da obučem. Poruka stoji, nema. A moj život odjednom se nastavio. 

Vodim računa o sebi. Ujutro pijem limunadu sa medom i jedan čep jabukovog sirćeta. Bananu umutim sa malinama, dve kašike chia semena, malo mlevenog lana, nekad dodam rogač, nekad kakao, imam i malo karipske vanile. Najviše volim da doručkujem heljdu ili ražane pahuljice. Proverim mejlove, popijem single origin kafu stiskanu u francuskoj presi, još jedan hladno  ceđeni sok nekad od jabuke, nekad od cvekle, šargarepe.

Sok je lepe i intenzivne boje, treba ga popiti u prvih pet minuta jer tako sačuva najviše hranljivih sastojaka. Vitamini i minerali moraju se brzo apsorbovati. Popijem jedan lek za tugu, jedan za varenje, dva za imunitet. Nekad me mrzi pa kapi vitamina D, nakapam direktno u usta, nema se vremena. Kada pročitam sve poruke svih, onda sam već svarila hranu i onda navučem bilo šta i pređem preko na trčanje. 

Idem pravih leđa, savršenog držanja, izađem prema parku kao da idem da primim olimpijsku medalju, idem pravo, gledam ispred sebe, blagi osmeh. Onda krenem. Trčim sporo, uvek dva kruga. Prvo malo uzbrdo, prođem pored dede koji se isteže, obilaze me ljudi u šarenoj i lepoj sportskoj opremi. Moja je uglavnom zagasita, bez puno detalja. Trčim pored majki koje piju kafu, pored dece i kučića, obasja me sunce kad izađem na čistinu.

Trčim kroz borove iglice koje su pale na stazu, staza zavija i uvek pazim da ne padnem kad trčim nizbrdo. Prođem tako dvaput istu putanju, stanem na semafor i pređem u teretanu. Ljubazno se javim, već kod zagrevanja oslabi mi koncentracija. Pogledam u telefon koje vežbe imam tog dana, pokušam malo težu kilažu, nekad mi uspe, nekad prosto nije dan. Kad dižem tegove, ne skrećem pogled, kao istočnoevropska žena od čelika, gledam pravo ponekad stegnem zube. Ne treba skretati pokret, može doći do istezanja mišića, do povrede.

Sve u meni nekad govori „ne mogu“, trener kaže „možeš još“ nekad se svađam, nekad kukam naglas, ali uglavnom mogu još. Mogu još jer moram još, samo još jedan, i onda još jedan i onda samo još jedan. I tako dalje. Kad se tuširam ne mislim ništa posebno, uglavnom da li da pokvasim kosu ili ne, uvek pokvasim. Stojim posle pred ogledalom, nakrivim malo glavu i sušim kosu jakim fenom sigurno deset minuta. Lice mi je zategnuto, opet stavim kremu. Možda stavljam previše kreme protiv bora. Sigurno, tri puta.

U ostatku dana pišem, jedem i nekad odem na kafu ili večeru. Plaćam uvek u kešu. „Knjiga ide sporo - hvala na pitanju - baš mi je drago što sam te videla.“ Odem kući, svučem sve, istuširam se, legnem i pokrijem se. Ako ne mogu odmah da zaspim, onda popijem lek. Ne smem da se mučim. Potrebno mi je najmanje šest sati sna u potpunom mraku. Ali, ni lek se ne sme piti svaki dan, samo kad je baš zajebano. Trudim se da ne psujem toliko. 

Ukratko - kad se javio da stiže, odjednom nisam više mogla. Stupila sam u generalni štrajk i obustavila sve aktivnosti, stvorio se neki vakuum u kome nema ništa. Nisam Vasko Popa, ali tišina oko mene. Tišina i danas, a telefon svetli. I jedna poruka. Ne znam šta da kažem, nemam pojma gde sam, ptice cvrkuću, jebe im se.

Moraš da vodiš računa o sebi, rekla mi je iznebuha dok smo pile kafu na Tašu. Sunce sija, sreća imam naočare. Plačem isključivo iza tamnih naočara. Moram, rekla sam. A ja mislim kako se on smeje. 

Tekst: Marija Ratković

Zapratite ELLE na Instagramu i prvi dobijte sve insajderske informacije magazina ELLE >>>https://www.instagram.com/elleserbia/