Teško je poverovati da je prošlo dve godine otkako nam se život preokrenuo (a otad se preokrenuo, potresao i pretresao još nekoliko puta) da bismo ovih dana počeli dsa dobijamo zvanične informacije da se «vraćamo u normalu». I iako smo kukali da jedva čekamo rad iz kancelarije i izlaske do jutra, sada nam je gotovo nam neugodno da priznamo da ne osećamo očekivani entuzijazam.

Ako ste među onima koje su prve dane otvorenih kafića dočekali na njihovim terasama, a prvih dana u kancelariju ušetali poskakujući u novim cipelama, radujemo se s vama, ali ovo nije tekst za vas. S buđenjem iz karantina, mnogi su počeli da osećaju neku novu teskobu koja je čak dobila radni naziv «re-entry anxiety», a razloga za ovaj neugodni preokret je nekoliko.

Najpre, «nova normalnost» tek će nalikovati na nekadašnju, ali trebaće neko vreme da se stvari ponovno zaista stabilizuju, iako prognoze kažu da se zapravo nikada neće posve vratiti na mesto. Sledi kriza koja je već udarila po velikom delu populacije, kultura nam grca, ljudi su iscrpljeni. Ne želimo da vas mračimo, već samo da potvrdimo da osećaj anskioznosti nije neosnovan i sasvim je razumno što još uvek niste spremni da otvorite šampanjac.

Takođe, mnogi prijavljuju da su u poslednjem razdoblju uprkos teškoćama pronašli i mir od uzburkane svakodnevnice od koga sada nisu spremni da se odvoje. Tranzicija nije bila laka, ali kad smo se jednom navikle na novi ritam, vreme provedeno kod kuće, s porodicom ili u samoći, uz filmove i knjige koji su dugo i predugo čekale da im se posvetimo, pružilo nam je određene užitke. Sada se suočavamo s time da ih se možda moramo odreći, što takođe nije lako. Psihoterapeutkinja Farrah Jarral za Guardian je pisala o tome kako je izolacija nekim njenm pacijentima i pacijenticama povoljno uticala na duševno i emocionalno stanje, te da primećuju smanjenje anksioznosti. Stoga napuštanje izolacije može apriori stvoriti dodatan stres.

Mnogima je samoizolacija povoljno uticala na duševno i emocionalno stanje.
Foto: Unsplash/Inside Weather 

Činjenica je da život kakav je bio pre nije bio idealan po meri čovjeka i to je nešto što nam je ova kriza bolno podvukla. Dugi radni rani, neprestana buka od silnih sadržaja i događanja, imperativ produktivnosti nisu bili izvor sreće, koliko nevidljivog stresa na koji smo potiho navikle. Od najviših instanci do naših mikrokozmosa, ova je kriza pokazala pukotine u samim temeljima društva u kojem živimo. Mnoge su se inicijative ovih dana delom sveta oglasile u zajedničkom vapaju da povratak u normalu nije niti moguć, niti poželjan, niti dopustiv.

Povrh svega u izolaciji smo osetili slobodu - da sami organizujemo svoje vreme, budemo više s onima koje volimo i živimo život u kome ne zaboravljamo na svoje potrebe i želje.

Ako vas muči anksioznost zbog povratka ''u normalu'', pre svega imajte na umu da je to u redu i nemojte se prisiljavati da uskočite naglavačke u sve ono što vam je život bio pre. Dopustite sebi sporu tranziciju, doslovno sedite i popišite sve što ste otkrili tokom vremena pandemije, sve što vas je ugodno iznenadilo ili veselilo, i što biste volele da zadržate.

Ako vam telefon gubi razum od poziva na dugo odgađana druženja, objasnite ljudima koje volite da ih ne volite ništa manje ako vam treba malo vremena da se ponovno aktivirate. Organizujte druženja kod kuće u manjim grupama, porazgovarajte s nadređenima o novim, savremenijim uslovima na poslu. Ukratko, ništa ne prepuštajte inerciji.

Ako smo poslednjih par meseci išta naučili, to je da bolje osluškujemo sebe - iskoristite tu supermoć da prekrojite svoj život u skladu sa sopstvenim osećanjima i vizijama. Bez forsiranja i panike, sve će biti dobro.

Tekst: Ana Fazekaš