Sedim tako i razmišljam koliko puta sam se zaljubila u muškarca, kao budala, donekle i svesna da preterujem u svom verovanju da će me taj u koga se zaljubim zaista razumeti onako kako ja želim da me razume. Tako sam se pre nekoliko leta, po hiljaditi put zaljubila u muškarca, poput budale, izgleda još uvek nedovoljno svesna da me ni taj neće razumeti onako kako sam ja poželela da me razume.

Bio je to neki jul, početak, sparan do bola, kako to inače i ume u Beogradu čoveka da zadesi leti, pred kišu. Prelazila sam Mileševsku, tamo negde kod Beogradskog dramskog pozorišta, u nadi da ću kao i uvek bezbedno došetati do Golubačke ulice i popiti kafu s Miloradom, svojim najboljim drugom iz detinjstva. Međutim, u trenutku prelaska ulice zamalo sam završila pod autom nekog paklenog vozača. Sva nabusita, takva od majke rođena, dodatno ljuta pomerila sam se poput kobre u stranu i zavikala iz petnih žila: ,,Alo luđače, zamalo da me ubiješ!” dreknula sam, ali i nastavila dalje generalski ka Golubačkoj. Iza mojih leđa začuo se bedni zvuk kočnica i psovka na račun mog ženskog tela. Naravno da mi je dobacio: ,,Trebalo je da te ubijem, kurvo!”. Podigla sam desnu ruku i umesto zbogom pokazala svoj srednji prst. Sve je bilo gotovo, dramski, za manje od jednog minuta.

Na ulasku u Golubačku, opet sam za dlaku izbegla pogibiju. Ne, nije se prethodni luđak vratio da me spršti u sporednoj džadi, nego je neki treći muški učesnik u saobraćaju iz suprotnog smera, odlučio da skrene za mnom ne bi li mi pohvalio reakciju srednjim prstom, ali ujedno me i pozvao na zamišljeni podijum za ples. Naravno da sam, ispred ulaza u zgradu svog prijatelja, razmenila broj telefona sa ovim koji je naizgled razumeo političku konotaciju mog srednjeg prsta.

Sećam se da smo već te večeri razmenili nemali broj poruka, da sam mu u narednih sedam dana napisala poemu od desetak stihova, da sam mu kupila tortu za rođendan i tako prihvatila da je Rak u horoskopu, kao i činjenicu da sam mesec dana osećala da me laže kako ne živi sa ženom i decom, i da je razveden.

Sećam se da je tih mesec dana bilo nanovo skakanje po liniji života, i da je već 32. dana meni postala najvažnija moja emotivna emancipacija. Nije taj odnos nametnutog trougla bio pitanje morala već moje feminističke etike i estetike. Prvo pravilo glasi: Nikada ne ratuj s drugim ženama zbog bilo kog muškarca! Da bi se odmah potom prvo nadovezalo na ništa manje važno drugo, koje glasi: Žena je ženi drug!

Zapravo, može li radikalna feministkinja koja se zaljubljuje u muškarce ikada verovati u ostvarenje istinske ljubavi s njima, i to u realitetu patrijarhata? Ili je realitet patrijarhata upravo to - žena je ženi vuk, jer je i muškarac morao da zavlada pre dvadeset vekova vodeći se poznatom maksimom - zavadi, pa vladaj! Pa zar cela ta priča o preljubi, trouglu, varanju i poligamiji nije teza koja počiva na mržnji između suparnica, i njihovom identitetskom spajanju sa svakim muškarcem oko kog se pokolju ili takmiče?

84702221_208311123626412_6779269734084109392_n.jpg
Ilustracija: Tijana Tripković 

Pa zar cela ta priča o preljubi, trouglu, varanju i poligamiji nije teza koja počiva na mržnji između suparnica, i njihovom identitetskom spajanju sa svakim muškarcem oko kog se pokolju ili takmiče?

Nisam dugo izdržala. Poslednji put, sećam se, našli smo se negde na Senjaku. Na putu do mesta sastanka bila sam sasvim sigurna kako ni on nije taj koji me razume baš onako kako ja želim da me razume. U svojoj omiljenoj svilenoj haljini, u patikama za trčanje, opasana grubim nakitom i zalizane kose, stigla sam nikad spremnija da budem ono što jesam. Nikad bolje prolećne rolnice nego te večeri sa njim nisam pojela. Prijale su mi jako i one tri čaše nekog pitkog belog vina. Popila sam ih prebrzo, i na svoju već brzomisleću glavu ubacila sam koju kap romanskog stimulansa i tako olako započela kraj još jedne svoje romanse. Nije mnogo govorio. Osećao je neprijatnost, čekajući da napravim nekakav glasan potez. Dok sam naginjala tu treću nesrećnu čašu, onako sav preznojen, izgubljenog pogleda, odustao je brzo od tišine i napokon izustio očekivano: ,,Pa i da jesam još uvek u braku, kakve to veze ima sa tvojim i mojim odnosom?”.

Dovršila sam to treće vino, nanovo dramski u roku od minut, i već spremna da zauvek napustim njegov ansambl predložila sam mu jednostavan scenarij našeg poslednjeg čina:

,,Hajde onda fino sada pozovi svoju ženu i ako se ona složi s tvojom tvrdnjom kako tvoj i moj odnos nema veze s vašim, ja ću... ma sve ću”. Počeo je da se smeje i da mi deli ordenje za humor, ali znam, dobro se sećam, vidno izrevoltirana, nakon deset sekundi napustila sam demonstrativno taj sto, i restoran, i Senjak. Naravno da nije, kao u treš holivudskim filmovima, krenuo za mnom i pokušao da mi objasni svoju tužnu životnu priču kao početni i krajnji izvor svoje najbednije manipulacije.

Uostalom, šta tu ima da se objašnjava? Jedino što je bilo važno bila je moja emotivna emancipacija. Tada su prva dva zlatna pravila moje ženske političke svesti postala zaista besmrtna. Valjda ta pravila jesu suština naše borbe za emancipaciju koja svakako pored samoočuvanja podrazumeva i sestrinsku solidarnost, nimalo ironičnu i licemernu. Dok ne preispitamo naše emotivne konstrukcije u patrijarhatu iz naših političkih dekonstrukcija, naročito u odnosima s muškarcima u koje se zaljubljujemo, bojim se da će sva naša politička priča ostati u zapećku naših emotivnih zavisnosti od naših ljubavnika, ali i bednih kompeticija sa drugim ženama oko muške pažnje.

Valjda ta pravila jesu suština naše borbe za emancipaciju koja svakako pored samoočuvanja podrazumeva i sestrinsku solidarnost, nimalo ironičnu i licemernu.

Na putu od Senjaka do Krsta disala sam duboko i čistila se kroz set pitanja:

Kako voleti muškarca koji najviše na svetu laže sebe? Kako voleti muškarca koji očekuje da zbog njega ulaziš u iracionalno takmičenje sa drugom ženom i njihovom decom? Kako ostati normalna i voleti čoveka koji ne voli obe, jer nimalo ne voli sebe?

Svih hiljadu kako sahranila sam kroz svoju ljubavnu istoriju koja mi i dan danas na svako moje kako uvek odgovori sa: E, pa tako!

Tekst: Minja Marđonović Stoglava

unnamed (4).jpg
Marina Bugarčić