Uvek su one statistike koje broje obolele i preminule, u različitim intervalima, najbolnije po one koje - i obolevaju, i one koje i konstatacijama smrti gube svoje najvoljenije. Obrni okreni sve se oko umiranja nakon rađanja i vrti. Ni Bog ne ume da spreči smrt. Smrt je neizlečiva, koliko god život usputno bio ispunjen istorijom bolesti i njegovim ubitačnim preživljavanjem. Na kraju krajeva svih i najzdravijeg čoveka starost dočeka iza ćoška sa jasnim ishodom.

Želim da učim od onih koji se smrti ne boje. Valjda taj strah od nepoznatog i leži u potrebi da se pored traženja utehe, u životu prepunom smrti, pronađe i prevencija od bolesti koje su se počele bez razmišljanja smrću nazivati. Mada, o bolestima i smrti se ipak piše. Pitanje je, stoga, ko uopšte bolest pre bolesti čita?

Želim da učim od onih koji se smrti ne boje. Valjda taj strah od nepoznatog i leži u potrebi da se pored traženja utehe, u životu prepunom smrti, pronađe i prevencija od bolesti koje su se počele bez razmišljanja smrću nazivati.

Sećam se da sam 2018. godine u februaru, tik pred svoje životno putovanje na Bali, gde ću mesecima kasnije nimalo planski početi i dovršiti svoj prvi roman Jefimija, žena koja čeka, i tako promeniti svoj život u njegovom toku, otišla na redovan ginekološki pregled. Odlazak na kraj sveta, na pola godine, bio je sasvim dovoljan povod da ja sasvim odgovorno postupim i čekiram najpre najintimnije delove svog tela kao zdrave i stamene. Želela sam silno da na ostrvo ljubavi odletim sa čvrstim saznanjem da sam zdrava onoliko koliko sam i živa. Jer to što znam da sam živa ne podrazumeva baš uvek da sam i zdrava, zar ne?

Zdravog čoveka od bolesnog dele laboratorijski rezultati. Možda u tom grmu laboratorije leži lek prevencije. Dok sačekaš rezultate, ne prođe voz, ali prođe kroz tebe poput tornada bezbroj misli o najgorem svršetku krhkog ti života. Iako taj protok misli neretko jeste brži i od kineskog voza, ja ipak nisam, u toj svojoj predazijskoj euforiji trpajući u kofer svaku sitnicu kao da bez nje ni na Marsu ne bih preživela, mogla ni pretpostaviti da će laboratorija da mi čekira kartu za Bali, i to puna dva meseca pre ovih što to čine protokolarno na aerodromu. Lakovernost avanturistkinje u meni smetnula je istinu koja zbori da biti zdrava i živa ipak ne idu zauvek ruku pod ruku. Bila sam živa, čila, vedra, spremna i hrabra za novi svet. Ali, pobiše mi veru u zdravlje moji laboratorijski rezultati. Kofer poluspakovani zatvorila mi je pred očima moja telesna realnost. Papa test III b grupa - diskarioza srednjeg stepena. Visokorizične kancerogene ćelije su uveliko zaigrale kolo na ulazu u moj materični grlić. Što bi narod rekao: ,,Na vreme je najvažnije reagovati!”. Doktor me je pozvao i dao mi na znanje da je u ovom trenutku saznanja ipak najvažnije odmah reagovati. Nakon prve intervencije, mesec dana pred odlazak na ostrvo, histopatološki nalazi pokazali su da je s čišćenjem mojih zlih ćelija neophodno nastaviti još dublje i jače. Sećam se da sam nakon te istine očajnički plakala prepuna straha da nikada neću otići na Bali i zagrliti Tanju, svoju sestru po duši zbog koje sam i odlučila da odem tamo gde bih se i mrtva zaputila - u isceljujući zagrljaj svoje najbolje prijateljice.

123603438_415131982821065_4175192827772251124_n (1).jpg
Tijana Tripković 

Dok sačekaš rezultate, ne prođe voz, ali prođe kroz tebe poput tornada bezbroj misli o najgorem svršetku krhkog ti života.

 Vikala sam i plakala, na tom drugom susretu s doktorom, poput deteta: ,,Ali ja moram na Bali, pa kako sad opet pod nož da idem. Neću stići da se oporavim... Propašće mi karta…”. Slušao me je pažljivo, nespreman da me uteši, ali odlučan da mi saopšti najtrezveniju istinu na svetu: ,,Pa ko kaže da ne ideš? Ideš na Bali, ali se vraćaš onda kada si rekla i odmah se javljaš da završiš s ovim. Ti nemaš rak, ali ja ne mogu da ti garantujem da ga dobiti nećeš. Za pet meseci nikakva promena ne može ugroziti tvoj život, ali svako duže odlaganje ove druge intervencije može biti opasno po isti”.

Otišla sam na daleki put svega mesec dana nakon prve operacije sasvim svesna da nisam skroz zdrava, ali da sam ipak živa i da umreti neću i ne želim. Na kraj sveta došla sam uprljanih zidova, a vratila se nikad spremnija da ih očistim od svih visokih rizika prerane mi smrti. Uspešno sam operisana po drugi put. Svega deset dana nakon povratka doma našla sam se nanovo u operacionoj sali, na operacionom stolu, k'o od majke rođena, nimalo spremna da zaspim i toliko uplašena da je bilo neizostavno uz to ne razmišljati o smrti. Ni postostrvsko stanje blaženstva nije bilo dovoljno da tokom druge intervencije ne završim na rubu pameti i duševne snage. Taj oporavak od nove intervencije, nakon Balija, trajao je predugo. Odvijao se u nekoliko etapa. To je ta psihološka drama telesnog čišćenja ranjene pacijentkinje. Agonija. Pet dana nakon druge intervencije, prokrvarila sam. Matea mi je spasila život. Krvavu do kolena, vešto i sabrano, odvezla me je u bolnicu. Opet sam se našla u operacionoj sali. Opet totalno opijena. Opet zašivena. Opet sam se probudila živa. Mada i zdrava. Sada sam zaista bila zdrava. Ali u telu.

To saznanje sam najzad dobila.

Od noževa hirurških najteže zarasta glava. U mom slučaju glava je simulacija duše. Bila sam ranjena. Još uvek sam ranjena.

 Od noževa hirurških najteže zarasta glava. U mom slučaju glava je simulacija duše. Bila sam ranjena. Još uvek sam ranjena. Ranjena poput svakog čoveka ženske veroispovesti koji se susreće sa svim boljkama svog tela koje prevazilaze političko i prelaze u sudbonosno. Nisam preživela rak, ali sam ga sprečila hirurgijom. Dugo sam razmišljala o tome čega bih sve sebe lišila da sam se vodila prevencijom. Nisam pre odluke da otputujem na Bali bila baš toliko redovna na svojim ginekološkim pregledima. Ali nisam vala ni odlučila da sebe zbog toga udaram čekićem po glavi. Sve je izgleda bilo kako je moralo biti. Naučila sam najzad u čemu to ja moram biti najredovnija. Shvatila sam što znači biti živa i zdrava. Shvatila sam šta znači, do kraja, ono što feministkinje podvlače, a sve žene istorijski žive - svako najličnije pitanje ženskog života jeste najpolitičnije pitanje ljudske rase:

Ko sam ja ako imam grlić koji oboli, pa mi ga skrate, ukrate i prekrate? Ko sam ja ako bez grlića ostanem?

Ko sam ja ako preživim sve žene u sebi koje su me zaposele?

Ko sam ja ako ne umrem?

Minja Marđonović kolumna za ELLE.
Marina Bugarčić