Javio se Bog prekjuče na Fejsbuku uz jasnu poruku da je svaki pravi Srbin, pravoslavac, otac i domaćin protivnik abortusa sve dok mu ne zatrudni švalerka.

Bio Srbin, Hrvat ili Indonežanin muškarac je odavno još umislio da je Bog i kako u ime više sile može rađati nove nužde za sve nas, i to pod okriljem životnog spasenja. Hodnje za život, za porodicu i majčinstvo više podsećaju na hodanje za smrt, neslobodu i prinudu. Zamislite okrugli sto za kojim sede muškarci koji raspredaju i odlučuju o ženskom telu. Izgleda da je žena preživela istorijsku nepravdu jedino zbog produženja vrste, koje je još uvek bez materice zvanično neizvodljivo. Nikad glasniji, pored rasprava o međusobnoj preraspodeli kapitala, muškarci jesu upravo onda kada se raspravlja o majčinstvu i našem pravu da kažemo da ili ne biologiji, sociologiji i psihologiji patrijarhata. Doduše, feministička teorija odavno je razložila kako i koliko su muškarci uništili žene bezočno čuvajući njihova tela za sopstvene prigode i potrebe. Nego, ko još čita feministička istraživanja...

Izgleda da je žena preživela istorijsku nepravdu jedino zbog produženja vrste, koje je još uvek bez materice zvanično neizvodljivo.

 Javila se i Severina povodom sabotiranja prava Mirele Čavajde na sopstveno telo. Javile smo se sve koje smo bar jednom u životu i pomislile na to kako bismo neželjeni plod s potpunim pravom od sebe odbacile. Ne samo onda kad je to medicinski neupitno, već i kad suštinski ne želimo biti majke. Sve što nam se dešava, a ne želimo, jeste silovanje našeg tela i naše duše. Sve što se iz neželje rodi, pretenduje da život počne i završi s nesrećom. Argument da sve što postoji Bog ujedno želi može biti validan jedino ukoliko sve što žena želi jeste isključivo njena blagoslovena volja. Uostalom, kad smo kod teologije, onda možemo lopticu rasprave prebaciti i na veštačku oplodnju uz pitanje: ,,Koje su to granice Božijeg blagoslova uspostavljene u medicini?”. Ne bih sad knjiški da deklamujem sve razloge koji hrabre pravo žene na pobačaj i da razlažem sve one besmislene zahteve muškaraca za ukidanjem našeg, životom plaćenog, prava na telesno-duhovni integritet, ali ću se prisetiti sebe i svog promišljanja na sva ona lično-politička prava bez kojih nema mog života u ženskom telu. I ja sam Božije dete. Dobih od Boga pamet da njome bistrim i telo i dušu.

Sve što se iz neželje rodi, pretenduje da život počne i završi s nesrećom.

 Ima nekoliko godina kada sam iz jedne svoje ljubavne afere umalo izašla grešna poput ubojice. Nakon nepažljivog seksa i ubrzanog raskola između dotičnog i mene, upala sam u paniku od trudnoće. Menstruacija mi je kasnila nekih 7 dana, telo me je opominjalo da mu se nešto događa, a glava na ramenima mi je drhtala od neizvesnosti. Ubrzo sam uradila test, posetila ginekologa i potvrdila sebi da nisam trudna. Sve je nakon toga u mom životu nanovo dobilo smisao. Nisam se, srećom, našla u onome u čemu ne želim biti.

Sećam se da mi je u toj mojoj tipično ženskoj panici, do rađenja testa, jedan moj muški prijatelj u šali rekao: ,,Pre upotrebe trebalo je da pročitaš uputstvo!”. Shvatila sam da mi indirektno želi poručiti kako nakon tucanja nema kajanja. Nisam se nasmejala na njegovu bezveznu foru, već sam se momentalo naglas setila kako kontracepcija za muškarce još uvek ne postoji, kao ni da moj ljubavnik i ja te noći svesno nismo koristili zaštitu. Opet me je muškarac polio kofom odgovornosti, kao da je sve do mene - i spirala, i kondomi, i kontracepcija. Da sam Bogorodica, i da se sama oploditi mogu, sve bih svoje na sebe i preuzela. U ovom mom smrtnom, čovečijem slučaju, ipak se odgovornost deli 50-50 - na njega i mene. Možda je ipak krajnje vreme došlo da muškarci nauče sopstvena uputstva za sopstvene upotrebe?

Svaka žena ima pravo na svoje telo, pa tako i na abortus.
Tijana Tripković 

Da sam Bogorodica, i da se sama oploditi mogu, sve bih svoje na sebe i preuzela.

 Naravno da bih prekinula neželjenu trudnoću. Čula sam i videla od rođene majke što znači biti samohrana roditeljka. Čitala sam o nesrećnim ženama čije su se sreće determinisale biologijom, iako sve to zadato one silno želele nisu. Slušala sam iskustva veštački oplođenih žena čije su želje za majčinstvom i Boga pretočile u medicinu. Doktori, teolozi, desničari, radikalisti, patrijarsi i zakonotvorci samoproklamovani su Bogovi, pa tako u svoje ime drsko zagovaraju život negirajući ženama pravo da žive u ime svog svetog trojstva - duha, tela i slobodnog izbora. Zahtevi za ukidanjem ženskog prava na abortus jesu poslednji trzaji zakorelog patrijarhata. Ma hajte, molim vas. Ovaj svet seče Amazoniju, dok uporno insistira na rađanju i životu. Kontradiktorna je tolika hodnja za životom, u ime porodice, svemu onome što se svakodnevno rađa i regrutuje za rat, smrt i pakao. Sve zabrane na svetu su antibožanske. Bog nije dao zabranu samoljubavi, već je dao zapovest koja slavi tuđi život nimalo više od sopstvenog. Jer ako ljubimo bližnje kao sebe same, ja se pitam kako da me rodi i ljubi ona koja ne samo što sebe samu nije rodila, već se nije ni samoljubila?

Kontradiktorna je tolika hodnja za životom, u ime porodice, svemu onome što se svakodnevno rađa i regrutuje za rat, smrt i pakao. Sve zabrane na svetu su antibožanske.

Moja lična i politička percepcija biološkog domena (koji je istorijski strogo skoncetrisan na majčinstvo kao osnovu reproduktivnog društva koje se neprestano rađa i obnavlja) ne može biti odvojiva od lično-političkog koncepta ljubavi iz koje se olako argumentuje nužnost rađanja božanskog života. U toj tajni kontradikcije leži polovična istina čovečanstva. Ne čujem da iko ikada toliko glasno i histerično postavlja pitanje u kakvom to mi svetu silimo žene da rađaju decu? Iz kojih to pobuda deca dolaze na svet? Rađamo li ih sebi ili drugima?

Previše demografije nimalo istoriografije privatnog života. Telo žene postalo je pitanje od javnog značaja. Moja materica kao javno dobro. O kakvoj je tu ljubavi reč? Možemo li težiti zabrani ljudskog prava na telo, i to u ime ljubavi prema životu? Zar veličanje života nije konačna zbrinutost dece bez roditelja? Zar sva decu nisu Božija?

Ne čujem da iko ikada toliko glasno i histerično postavlja pitanje u kakvom to mi svetu silimo žene da rađaju decu? Iz kojih to pobuda deca dolaze na svet? Rađamo li ih sebi ili drugima?

 Bojim se da sva polemika (i lokalna, i regionalna i globalna) o ženskom pravu na pobačaj jeste samo podsetnik o krhkosti ženskih prava u bratskom i očinskom patrijarhatu. Da bismo oslobodile svoje duše, najpre moramo osloboditi svoja tela. Da bismo oslobodile svoje telo mi najzad moramo biti svesne naše viševekovne borbe za oslobođenje toliko da smo spremne junački da poginemo za slobodu naših izbora! Sve mimo tog radikalnog političkog stava staje u ono što bi moja omiljena feministkinja svih vremena, Ema Goldman, sažela u jednoj rečenici: ,,Šta će mi revolucija kad ne mogu da plešem?!”