Na mapi starog grada postojala je jedna časovničarska radnja. Zvala se jednostavno, po vlasnici - Albertina i kazaljke.
Bila je u pasažu, zavučena - odmah pored Ludog šeširdžije maštovitog kreatora šik fascinatora. Radnja beše uredna, ali neugledna.
U izlogu je bilo nekoliko satova i svi su pokazivali drugačije vreme. Sasvim malo ljudi znalo je da Albertina ima moć da ubrzava ili usporava vreme na časovnicima - po želji. Neko bi dolazio da mu ga ubrza jer je jedva čekao ljubavni susret, a neko je dolazio da mu uspori sate, da noć duže traje i da ljubavnik ostane zauvek u zagrljaju. Jedni su želeli da preskoče čekanje, drugi da ukradu još malo sreće. I tako su prolazile godine.
Albertina je bila zadovoljna saradnjom sa Gospodarima vremena. Nikada nije ni pomislila da prekrši jedino Pravilo, a to je da ljudima ne sme da vraća vreme unazad. Sve može - samo nazad ne može.
Albertina nije imala pretenciozne misli o svom pozivu. Smatrala se majstoricom zanata pretvaranja hronosa u kairos, ništa manje ni više od toga. Stvar je u njenoj glavi bila jednostavna još od antičke Grčke.
Hronos (χρόνος) je kvantitativno vreme. Linearno. Sat, minuta i sekunda upakovani u ručni ili džepni časovnik, sklon kvarenju. Dobar deo klijenata u Albertini i kazaljkama dolazio je zbog sitnih popravki. Oni posebni dolazili su zbog kairosa.
Kαῖρος je kvalitativno vreme sa kojim je Albertina zaista velemajstorski vladala. Satove je navijala na „presudan čas“ kada se nešto može dogoditi ili kada treba delovati - na „sad ili nikad“.
U drevna vremena Grci su kairos zamišljali kao tren koji se mora uhvatiti dok prolazi.
Albertina ga je opisivala kao boga sa čuperkom kose - nemirnom šiškom koju možemo da uhvatimo dok ide ka nama jer ako prođe, više ga nema. O svemu ovome Albertina je sve češće filozofirala sa slepim, a lepim operskim pevačem koji je svakodnevno počeo dolaziti u radnju i to od trenutka kada mu je popravila zlatni sat za koga su sve sajdžije rekle da je nepopravljiv.
Od tog majskog popodneva, Tenor bi sedeo danima na najudobnijoj fotelji koja je do tada bila rezervisana za mačora po imenu Albert. Svaki dan pili su drugu vrstu čaja sa dosta meda i smejali su se kao nevaljala deca koja znaju da će im uslediti grdnja. Imali su puno zajedničkih tema. Tačnije imali su samo jednu temu - „vreme“ i milion i jedan filozofsku oglednu varijaciju na nju. Tako su, na primer, zajedno došli do zaključka zašto stanovnicima starog grada deluje da vreme leti.
Bejahu intenzivna politička previranja i mnogi su se klijenti Albertini žalili kako im se radne sedmice tegle do vikenda, a onda se nađu iz sandala za tili čas pred novogodišnjom jelkom, zapanjeni kako su meseci proleteli.
U situacijama kada „istorija ubrza“ i kada su revolucije, ratovi, pobune, raspadi sistema na meniju svakodnevice - dani, meseci, kalendari postaju sporedni jer ljudi osećaju da su stalno u kairosu. Svaki dan nosi mogućnost da se sve promeni i svaki trenutak može biti ključan.
„Osećaj je kao da ne živiš u linearnom protoku vremena - već filmskom. Film preskače prazne minute hronosa i stavlja samo one ispunjene kairosom“, rekla je Albertina.
Tenor je ushićeno zaključio: „O, pa to je onda razlog zašto su ljudi u prevratima iscrpljeni, ali i budni. Stalno su na ivici mogućeg!“
„Tačno, dragi moj prijatelju. Nema više ʼdana mrmotaʼ. U vazduhu fercera kao da svaki dan može biti poslednji ili prvi.“
I baš tu, u tom momentu, kada ga je toplo nazvala prijateljem - Tenor je shvatio da želi da joj bude još draži i bliži. Jedini. Njen. Više od prijatelja.
Tih dana započeli su svoju divnu romansu. Ona je obožavala njegov glas kojim joj je pričao priče, a on njen talenat za sluh. I toliko su se zaljubili da je u strasti jedne noći on poželeo da vrate vreme da bi mogao da sagleda i njenu spoljašnju lepotu. „Prepoznao bih te i u krcatoj sali opere. Među hiljadama njih znao bi da si ti!“ I ona u zanosu uze njegov sat i vrati vreme.
Te večeri u operi sišao je sa scene i krenuo je ka njoj, ali je silovito zagrlio drugu. Nije je prepoznao u vremenu koje je vraćeno. Ljubav koja je bila slepa - bila je savršena. Ljubav koja je „progledala“- izgubila se. Albertina je svesno prekršila Pravilo zbog ljubavi.
Otada, njeni satovi više nisu kucali ujednačeno. Svaki je jurio u svoju stranu. Ljudi su stalno želeli ono što im ne pripada. Prošlost koju su izgubili i budućnost koju još nemaju. I tako je Albertina naučila da ništa nije naše osim trenutka koji živimo. Sve ostalo pripada Gospodarima vremena.
Vreme nije digitalni kalendar niti kazaljke na zidu. Vreme je pesak u peščanom satu, koje neumorno teče. Hronos nas tera da brojimo dane, dok nas kairos poziva da ih živimo.
U svetu gde jedan klik potroši 90 momenata našeg života - najveća veština je da ostanemo prisutni sada. To „sada“ je jedino što zaista posedujemo. Božanski tajming ne greši. Ništa ne dolazi ni ranije ni kasnije nego što treba. A pitanje nije koliko imamo vremena, nego šta radimo sa trenucima koji nam teku kroz prste.