U svom izvornom značenju quiet quitting predstavlja presudni momenat karijere kada žena prestane da radi bilo šta što je van opisa njenog posla. Termin je sam po sebi paradoksalan jer podrazumeva ono što svaka žena oseća već godinama – da se od nje očekuje mnogo, mnogo više.
Sam opis posla nije celokupan zbir zadataka i odgovornosti koji se od žene očekuje. Već duže vreme, on je samo polazna osnova. Ispod tog spiska obaveza za koji se prima zarada, dopiše se i mnogo toga preko. I neplaćeno.
Dopiše se ostajanje prekovremeno, „kad je frka“. Dopiše se organizovanje rođendana, zabava, donacija i aktivnosti firme. Bez dodatne naknade. Dopiše se pomoć pri poručivanju ručkova, zakazivanju restorana ili hotela, upravljanju kalendarima, ili rešavanju kompleksnog konflikta. To se već podrazumeva.
Neplaćen rad, nevidljiv rad, mentalno iscrpljujući rad, to je ono što dovodi do tihih otkaza. Do moćnog, nekada nečujnog, ali postojanog – ne. To „ne“ ostalo je neizgovoreno generacijama i generacijama. Ne samo na poslu, već i kod kuće.
Žene nose odgovornost obaveza koje čine kulturu jedne firme, ali i obaveza koje čine uspomene jedne porodice. Nije to samo odgovaranje na mejlove i plaćanje računa, već ona magija svakodnevice – pažljivo upakovani i promišljeni pokloni, kupovina omiljene kafe za kolegu ili posebni poklon za najdražeg druga iz vrtića.
Šta bi se desilo kada bi žene prestale sve to da rade? Da li bi i dalje kolektivi bili opisani kao mesta na kojima je nekome lepo, prijatno, gde je cenjen i poštovan? Da li bi praznici i dalje bili magični, a rođendani čarobni? Uskoro ćemo verovatno saznati. Jer, nova generacija žena i te kako zna da kaže ne. To ne znači da magije više nema. To ne znači da se trud ne ulaže. Ali znači da je usmeren isključivo ka tome gde je priznat, cenjen i nagrađen.
Kako se manifestuje nezadovoljstvo
Na poslu, to kreće nezadovoljstvom, lošim osećajem u stomaku, glavoboljom i manjkom entuzijazma. Ukoliko se ne uradi nešto da se simptomi ublaže, postoji dva puta. Prvi, prečest, jeste neka vrsta fizičkog oboljenja, kao reakcija na okruženje koje sputava, koje spotiče, koje razboljeva. Drugi, sve češći, jeste promena. Prvi korak otvoren je razgovor sa trenutnim poslodavcem, a naredni je ostavka i traženje boljeg okruženja.
Generacija bumera grčevito se držala za sigurnost, stabilnost, preduzeće, beneficije. Nove generacije žena grčevito se drže jedino za sebe. Ne boje se promene, veruju u svoje kapacitete i oslanjaju se na zajednice – podržavajuće, osnažujuće i nadasve efikasne.
Ekonomski i društveni uticaj
Ova promena ne oseća se samo u stavu, u vazduhu ili u privatnim razgovorima uz kafu. Ovu promenu oseća ekonomija, a potvrđuje statistika. Ženama je dosta neplaćenog, nevidljivog i iscrpljujućeg rada i spremne su da ulože u sebe kako bi to promenile. Pre 2000-ih bilo je praktično nemoguće pronaći podatke o tome koliko su biznisa osnovale i vodile žene. Međutim, već oko 2010. godine taj broj dostiže oko 25 odsto. Deset godina kasnije taj udeo se popeo na 30, dok poslednja istraživanja pokazuju optimističnih 35 odsto.
Iako udeo žena na vodećim pozicijama raste sporo, on ipak neprestano napreduje. Taj rast se hrani svakim „ne“ izrečenim u kompaniji, organizaciji ili instituciji. On raste sa svakom dobrom prilikom, sa osvešćenim poslodavcima i pokretanjem sopstvenih biznisa. Raste sa svakom pogodnošću koja uvažava značaj porodice, ulogu roditelja i brigu o starima; sa svakim ustupkom koji ostavlja prostor za ono što je do tada bilo nevidljivo, a nekada čak i skrivano.
Budućnost pripada firmama koje ne samo da uočavaju ove promene, već ih aktivno primenjuju u svojim politikama, strategijama i odlukama. Žene ne moraju da dođu do sagorevanja, „tihih otkaza“ ili preglasnih protesta da bi se nešto promenilo. Prostor može i mora da se napravi ranije. Ali ako ne bude tako, budite sigurni. Nova generacija žena će ga tražiti.