Jedan od jačih postova, na mojoj Facebook lajni, tokom ovih poslednjih histeričnih porodičnih dana bio je status prijateljice Dine koji kaže: ''Za mene ti je ljubav zabranjeni Prajd...'', da bi se ljudi ubrzo počeli nadovezivati u komentarima stihovima Marininim i Svetlaninim uz poentu kako smo ''mnogo ljubavi mi brate na ovom Balkanu zabranili do sad''. Ko bi tu trebalo da se leči, pitanje više ni nije.

Ko god ima zamisao devetnaestovekovnu da konceptualizuje ljubav naukom i mišlju modernog patrijarhata, neka odmah odstupi sa saznanjem da sve što ne boli nije bolest, i da svak’ ko brani ljubav iz te pozicije jeste jatak demonskim silama i ljudskim fekalijama.

Sećam se dana kada sam spoznala Boga. Kada sam shvatila što je raskol, a što spoj plemeniti, ljubavni, metafizički i neuništivi. Sećam se dana kada mi je Bog pružio ruku s idejom da me ohrabri na mom putu neprestane borbe za sve ono što biti mora iako biti ne može. Sećam se skrivenih poruka iza oltara neskrivene institucije nekakvih ljudi koji svakako nisu i ne mogu biti Bogovi, koje su me navele da, do kraja, poverujem u ljubav beskompromisno, u ime svih onih koji su spremni zbog iste da stradaju. Stoga, ni ovog petka, kao ni svakog prethodnog do sad, mi ne pada na pamet da branim ono što je Bogom i životom, u glavama zdravih, zauvek odbranjeno.

Zar da branim ljubav od svakog zla jaču?
Kako smo zamislili da pljunemo na slobodnu ljubav, ako ne mislimo da pljunemo na Boga?
Ko sam ja da ti sudim?
Ko sam ja da ti branim?

Smetaju nam, u ime Boga, pederi i lezbejke, ali nam ne smeta veštačka oplodnja. Smeta nam homoseksualizam, ali nam nimalo ne smeta što femicid godišnje odnese minimum dvadeset ženskih života. Smeta nam ugroženost patrijarhalne porodice, ali nam ne smetaju domovi puni nezbrinute dece. 

Sve što bih zabranila bila bi mržnja. Mada, možda i ne bih zabranjivala ništa. Da mržnje nema, ne bismo ni znali zašto baš zbog ljubavi neupitno stradamo. Van erotizacije i reprodukcije, ljubav je, slutim, baš najčistija. Smetaju nam, u ime Boga, pederi i lezbejke, ali nam ne smeta veštačka oplodnja. Smeta nam homoseksualizam, ali nam nimalo ne smeta što femicid godišnje odnese minimum dvadeset ženskih života. Smeta nam ugroženost patrijarhalne porodice, ali nam ne smetaju domovi puni nezbrinute dece. Boga prizivamo samo kad se plašimo, a ne plašimo se ničega sem onoga o čemu ništa ne znamo. Što bi rekao moj omiljeni Vladika svih religioznih vremena, Njegoš II: ''Strah životu kalja obraz često''. Strah heteroseksizma i homofobije od seksualne fluidnosti i antireproduktivne ideje o ljubavi ukaljala je obraz crkvi i državi, ali ne i Bogu i čoveku.

Da li će se održati Prajd u Beogradu?
Unsplash/Raphael Renter 

Bog nije ničiji baš zato što je svačiji. Tumačenje Boga u ime nasilja, odbacivanja, prezira i nepoštovanja s Bogom veze nikakve nema. Jedina sila pred kojom svi jesmo jednaki jeste metafizička sila Božija. Što je Bog nego ljubav? Nije muškarac niti vrhovni poglavar nagrade i kazne već ljubopitljiva i androgena iskra besmrtna, svakome bliska onoliko koliko je treba i razume. Jadni Bog, jadna Boginja. Jadna metafizika. Iz ljubavi su je bezumno preveli u zabranu. Odjednom, jedni su umislili da imaju više prava nego drugi, samo zato što mogu telesnim spojem načiniti plod iz kog se kasnije razvija čovek. Taj 19. vek je naprosto napravio pometnju. Seksualnost normirao na hetero, homo i bi, pa svima za ubuduće zakomplikovao živote s jasnim ciljem: jedino je hetero okej jer samo hetero može da reprodukuje ljudsku vrstu. Tek dvadeseti vek pokušava da objasni kako seksualnost nije urođena, već konstruisana kao i ceo naš jebeni život u kontekstu. Tek sedamdesete godine 20. veka kontracepciju vide kao opciju u heteroseksualnoj ljubavi, a abortus kao slobodan izbor. Mada, nedovoljno je hipika bilo onomad da bi svet zauvek postao hipi. Antropološka sumanutost je ipak presudna. Od nastanka poljoprivrede, psiho-fizički patrijarhat je postao i ostao glavni oblik civilizacijskog organizovanja i funkcionisanja. U takvom vrtlogu je jedino za mržnju uvek imalo mesta.

Ogavnost ljudske sebičnosti upravo i jeste glavni uzrok svake zabrane. Svi se plaše jedino kraha ljudske vrste, ne razmišljajući da je svet otišao predaleko i da će se kroz koju deceniju deca vaditi iz epruveta, bez fizičke majke i oca, bez babice i porođajne drame. Ta laž kako je porodica samo ono što decu rađa, a ženu najpre telesno eksploatiše, i dan danas dominira kao narativ. Otuda porodične šetnje, litije i dverske ritualne drame. Jer, kako jedan muškarac može poželeti da bude žena, ili kako se jedna žena rođena može udostojiti da poželi postati nerođeni mušakarac? Ah, toliko su preduboke te konstrukcije patrijarhalne indoktrinacije da svaka borbena polemika za LGBT+ vidljivost jeste najdirektniji udarac u srž muškog, heteronormativnog, heteroseksističkog i homofobnog društveno-političkog uređenja.

Nema feminističke utopije bez queer redimenzioniranja tela, roda i života.

Ljubav je sve što ne prezire, ne isključuje i ne uništava.

Nadasve je nepristojno sužavati ljubav i prepotentno je promišljati, u ime Boga, protiv svega što nije monogamno, heteroseksualno zajedništvo. Ljubav je sve što ne prezire, ne isključuje i ne uništava. Nije svako rađanje biološko. Mnogo je bioloških promašaja zbog duhovnih neplodnosti. U toj brutalnosti istine počivaju svedočanstva mržnje. Zato svi ljubavni ljudi, bez obzira na sopstvene koncepte seksualnosti, ovih dana ponavljaju uporno: ''Heteroseksisti i homofobi gradom neće šetati''.

Od države se malo i očekuje. To malo je ipak dovoljno da se ne zaboravi da je na vrhu iste neko ko živi svoj LGBT+ san sasvim slobodno i ponosno, a van svih zakonskih okvira. Navikle smo na javne kontradikcije, ali se bojim da više nećemo da se navikavamo na definicije ljubavi van Boga, odnosno, izvan principa pravde, jednakosti i slobode.

Ovim gradom slobodna će ljubav doveka šetati!

Image (12).jpg
Olga Filipović Minja Marđonović 100glava