Razmišljanje o ovome dovelo me je do teme granica koje su ključni deo zdravih međuljudskih odnosa i daju im balans time što svakoj osobi pomažu da zauzme svoje jednako mesto u nekom odnosu. Tu su da nas štite od sagorevanja u vremenu u kojem postoji pritisak da se stalno nešto postiže.

Da bih pomnije dočarala, ispričala bih primer jedne jake, uspešne i ostvarene žene koja je dolazila na savetovanje kod mene. U svakom odnosu morala je da se bori kao i svaka druga osoba, ali pored toga i da se bori sa samom sobom jer upravo ona do tada nije naučila kako da postavi granice. Na poslu je preuzimala obaveze drugih jer je to pripisivala preduzimljivosti, a iza toga je stajala njena nesigurnost da se zauzme za sebe i nesvesna zloupotreba od njene radne okoline koju je navikla da neće da ustukne od bilo kog izazova. Mislila je da takvim stavom pospešuje svoju karijeru, ali na kraju, pre nego što je došla kod mene, uvidela je da ne bere plodove svog uspeha, već je počela da prezire svoj posao iz snova, za koji se toliko borila. Nakon što smo počele da radimo, primetila je da ovaj šablon ponašanja ponavlja i u svojim bliskim odnosima i da je NE, koje nije mogla da izgovori na poslu, bilo isto NE koje nije mogla da kaže svom partneru. Kroz preuzimanje ogromne količine obaveza na sebe u poslu i u porodici, okolina je navikla da je ona tu za sve i nesvesno, radeći to, ona je bila tu za sve, sem za sebe.

Ovo je tema koja otvara gomilu drugih pitanja poput brige o sebi, osećaja krivice, naših potreba, tako da posmatram ova promišljanja kao podsticaj za osvešćivanje onoga što osećamo, jer je pojava neprijatnih emocija znak da je neko, ili mi sami, prešao preko svoje granice.

Granice su nešto što dolazi iz naših vrednosti, uverenja, mišljenja i utiču na to kako se drugi ophode prema nama, kako će nas tretirati i kakva očekivanja će moći da imaju od nas. Služe nam da definišemo šta hoćemo i nećemo, šta nam prija, a šta radije ne bismo da trpimo. One su nešto što daje strukturu našem postojanju u svetu i zapravo su tu da nas zaštite od drugih ljudi i situacija koje se kose sa našim potrebama i vrednostima. Ovo je nešto bez čega ne možemo u prijateljskim, partnerskim, porodičnim i poslovnim odnosima. Ukoliko ih ne osvestimo i ne postavimo, imaćemo osećaj kao da zavisimo od drugih, trošićemo vreme i energiju na nešto što ne želimo ili za šta zapravo uopšte nemamo vremena. Kada se bez svesnog preispitivanja trošimo, pitanje je koliko nam energije onda ostane za sebe, a kao posledicu imamo anksioznost, osećaj hroničnog umora, doživljaj da nas neko ne poštuje.

Granice su nešto što dolazi iz naših vrednosti, uverenja, mišljenja i utiču na to kako se drugi ophode prema nama, kako će nas tretirati i kakva očekivanja će moći da imaju od nas.

Verujem da mnogi tokom odrastanja u svojoj porodici ili tokom školovanja nisu učili kako da postave granice, pa sada kad osvestimo da nam nešto u nekom odnosu ne odgovara, ne znamo kako to da iskomuniciramo ili čak možda imamo uverenje da nemamo prava na to. Sama pomisao da kažemo da nešto ne želimo da uradimo za drugu osobu može da nam izazove neprijatnost i strah da će neko da se naljuti. Odrastamo u kulturi gde se vrlo često majke u potpunosti posvećuju deci i porodici i zapostavljaju svoje potrebe i taj obrazac ponašanja udovoljavanja drugima i „nesebičnog“ davanja prenosi se po modelu i ocenjuje kao nešto pozitivno, a svako odstupanje od toga kao sebičnost.

Ono što može da nam olakša i da dozvolu za postavljanje granica, jeste da ih posmatramo kao deo brige o sebi, odnosno brige o svom (mentalnom) zdravlju, o kojoj se na svu sreću sve više priča. Čak i kada damo sebi dozvolu, obično se ovde zapitamo kako će se druga osoba osećati, javlja se osećaj krivice ili strah da će to izazvati negativnu reakciju kod nekoga, što su sve dileme koje su okej, jer ne idemo po utabanom putu i verovatno istupamo iz okvira porodice i kulture u kojoj smo odrasli.

Velika je zabluda da je stavljanje svojih potreba u fokus sebičnost. Jako je važno da ne upadamo u zamku krajnosti, odnosno crno-belog razmišljanja. Ono što meni često pomaže i na šta često podsećam svoje klijente, jeste da dve suprotnosti mogu da postoje istovremeno i da možemo istovremeno da budemo tu za druge, ali i da se pobrinemo i zauzmemo za sebe. Time zapravo istupamo iz odlaska u krajnost jer život bez postavljanja granica vodi u burn out, dramatične prekide odnosa i osećaj kao da nam je svega preko glave.

Ukoliko ste se već određeni broj puta zapitali da li treba da završite neki odnos, proverite da li prepoznajete ove upozoravajuće znakove u vezi.
Courtesy of Zara/MEGA / The Mega Agency / Profimedia 

Prvi korak u svemu ovome bio bi da upoznate sebe malo bolje, kroz pisanje dnevnika, preispitivanje toga koliko udovoljavate drugima i da li se javlja strah ili neka druga emocija ukoliko zamislite situaciju u kojoj to ne radite? Istražite koje su vaše vrednosti i da li se u odnosima sa drugim ljudima držite tih vrednosti ili lako odstupate kada čujete drugo mišljenje?

Vrlo je moguće da ćete se na početku ovog procesa osetiti neprijatno i skroz je u redu da postavljanje granica u praksi isprobamo sa ljudima sa kojima se osećamo sigurno. Na primer, možete da tražite od prijatelja da se složite da se ne slažete u vezi sa nekom temom i da pratite kako se tokom tog razgovora i posle toga osećate.

Postavljanje granica jeste čin ljubavi prema sebi kroz koji mi možemo da shvatimo i koliko nas drugi vole i vrednuju.

 Komuniciranje onoga što nam je potrebno ili što nam smeta može da vodi razvoju odnosa i povećanju bliskosti sa drugom osobom. Ono takođe vodi i razvoju samopouzdanja jer ovaj proces zahteva od nas da preuzmemo odgovornost za svoje emocije i da se zauzmemo za sebe. Dok se na ovaj način ne pobrinemo za sebe, bilo kakva validacija od drugih ljudi neće biti dovoljna da se osetimo jednako u nekom odnosu. Žena sa kojom sam radila na njenom problemu postavljanja granica na poslu i u porodici davno je prevazišla tu temu, ali se redovno osvrćemo na činjenicu i pozitivan primer kako je, po njenim rečima, njen život ''procvetao'' i kako se rasteretila mnogih muka, čak i ako se ovim poduhvatom brige o sebi brinula da će ljudi loše reagovati kada ona promeni svoj pristup odnosima. Postavljanje granica jeste čin ljubavi prema sebi kroz koji mi možemo da shvatimo i koliko nas drugi vole i vrednuju.

Proces kojim dolazimo do osvešćivanja granica može da traje i uglavnom nije lak. Srećom, primena u praksi zaista je učenje jedne nove veštine. Neprijatnost koja ide uz ovo vremenom može da postane manja i nekada nije moguće da čekamo da ona nestane, već uprkos njoj moramo da stupimo u akciju. Ovo je veoma važno za fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje i vreme je da počnemo da postavljanje granica posmatramo kao ključni deo brige o sebi.