Spokoj. Tišina bezalarmnog jutra. Meškoljenje njenih stopalaca tik nakon buđenja, protegnu se prstići pa klisnu nazad pod pokrivač. Proteeezanje. Svaka se koščica od susedne odvoji od zadovoljstva nežno usklikne i vrati se u svoj zglob.

Fino trenje o nepca zrnaca kafe u prvom željnom gutljaju. Miris narandže, svuda... Po prstima, po sobi, po mislima. Mlaz vode pod rukama. Topla voda zatim niz leđa, a bademovo ulje na dlanovima.

Bujna pijaca, lepa dojilja. Žamor i boje i nozdrve se šire od naboja i sve se sliva mlazom u koncentrisanu šaru, otisak na platnu tog podneva, samo jednom baš tog podneva. Cveće raspuklo iz cegera leluja. Miris supe sa knedlama sa prozora navire, u prolazu. Kako znaš da je sa knedlama?Detinjstvo ti reklo.

Krckanje šljunka pod dečijim stopalima na igralištu. Razigrano nebo, raskalašno, nasmejano. Krošnje u kretanju nekom svom, nepravilnom drevnom, raskošne. Fler sunca kroz njih se mazulja i uleće u zavodljivi kič drsko, neodoljivo. Vidi bre ove jagode, pod prstima hrapave pod nepcima slatke, topive. Oko lista se uvija rep krznena ljubav kamči ljubav nudi, mekano toplo telašce svija se uz srce i prede. Vijore kovrdže prpošne lake prostorom koji domom zovemo i upliću usput sve snove moje, pokupe kao dragocenu paučinu maštarenja o životu, odjednom…

Ligeštul! Kakva smešna reč, kakav vremešni dezen, kakva levičarska udobnost! Ma gde si bre nebo, šta ti je što si toliko beskrajno i lepo danas? Vidi cvet o čemu on razmišlja, kako je dospeo ovde, dovde? Semenčica - stabljika - pupoljak - cvet – plod, a drveće se korenjem domunđava. Kakvom spektaklu svake sekunde prisustvujemo, hej! Vidimo li?

Razlivanje slatke hemije tkivom tela nakon sekundi zgrčenih mišića. Ruke u zemlji, srećne, semenke utiskuju. Žamor nepoznatog jezika topi se u ušima kao šećerna vuna pod jezikom. Gudalo u rukama, preko žice pređe, pa budi pretkinje snene koje vesele hrle da pripomognu.

Osećaj bezbrižnosti detinje popodnevne dremke iz koje te tanano bude meka zvona poznatih glasova. Miris kojim izdiše zabrundana rerna, grejući već topao dan. Pa neka se oblaku limunovog keksa hranljivom sva čula raduju. Č kao čaj, češkanje, čežnja, čuperak, čarolija.

Srce na peni od kapućina. Dobronamerne ruke drage prijateljice u slučajnom susretu. Pesma u prolazu koja ti pokrene telo, pa se igra sa tobom ceo dan. Kad sebe prigrliš poneguješ pustiš. Odeš sa sobom na ručak, u hlad lipe. Ona cvetom buja ti sa njom bujaš, a ptice ti pevaju velike istine.

Kad se dobra vest u grudima rastopi, pa udovi klonu od iznenadne radosti. Drevnost kaldrme hrani te mudrošću. Na zidinama biblioteke shvataš da su sve ideje iz knjiga izgorelih samo oblik promenile, još su žive.

A ono ježenje pod naletom vetra? A bosonogost? A naivna omamljenost od pola čaše vina domaćeg? Treperavi nemir ispod pupka zbog samo jednog preciznog pogleda, jedne reči tačne. Kako tinja fino kad ga misao zavodljivog preuzme pa ga u fascije brizga, a one nose kroz celo biće naše. Nagoveštaj željenih usana, požuda predosećaja dodira. U plesu su telo i um, a duša je muzika.

Usporiš. Izdahom ispratiš težinu, udahneš polet. U podivljalom gradu, nežnim si spokojem obavijen. Pozdravljaš dan, nasmejan. Lice ti mazi meko svetlo bakarno. Sa osmehom svaki foton miluje i šapuće da je sve već u redu kao da sve već zna. I ti veruješ tom svetlu. U makar jednom trenutku tom, obasjanom, ugrejanom… Veruješ.