U potrazi za duhom Williama Shakespeara, poklonici njegovog dela posećuju London i Globe na obali reke Temze. Ili obilaze piščevo rodno mesto Stratford. U slavu Romea i Julije pohode Veronu, za duhom Hamletovim i duhom Hamletovog oca tragaju u dvorcu Elsinoru, u istoimenom mestašcu u Danskoj.

Međutim, ma koliko to na prvi pogled zvučalo paradoksalno, sećanje na renesansnog dramatičara čuva (makar sudeći po imenu) i jedna od najpoznatijih malih knjižara na svetu, ona koja se nalazi u Parizu.

Šekspirova knjižara (Shakespeare and Company) – literarna meka knjigofila zaljubljenih u književnost pisanu na engleskom jeziku, smeštena u ulici de la Bucherie broj 37, u Latinskom kvartu, u blizini stanice Sen Mišel.

Knjižara slavna po tome što su Ernest Hemingway, Scott Fitzgerald, James Joyce u nju svraćali, poznatija čak i od one u Boburu, ili Tašenove i La Hune, u blizini kafea Cafe de Flore u kojem su se sastajali Jean Paul Sartre, Simone de Beauvoir i ostali egzistencijalisti.

Šekspirova knjižara je jedna od malobrojnih koje su opstale uprkos on-lajn prodaji knjiga i moći obezličenih lanaca knjižara preplavljenih trivijalnim bestselerima poput Da Vinčijevog koda koji je u Parizu još uvek aktuelan.

Knjižara u kojoj se knjige ne samo prodaju nego i nastaju, mesto oslobođeno pariskog glamura i zveštačenosti, na kojem se i dalje može prepoznati poetična, literarna atmosfera za kojom mnogi baš u Parizu tragaju.

Šekspirova knjižara se pominje u svakom ozbiljnijem turističkom bedekeru o Parizu, a citirana je i na filmu. U njoj se nakon devet godina ponovno sreću Džesi (Itan Houk) i Selin (Džuli Delpi), likovi filma Before sunrise.

No, kažu da je gužva u knjižari, nakon Woody Allenovog filma - Midnight in Paris, postala opšte mesto. U njemu, protagonista, američki pisac Gil (Oven Vilson) u potrazi za inspiracijom i Parizom dvadesetih godina prošlog veka, svake ponoći ulazi u oldtajmer koji ga odvozi u prošlost ovaploćenu u likovima Hemingwaya, Scotta i Zelde Fitzgerald, Tuluz Lotreka, ali i u dekoru Šekspirove knjižare.

Shakespeare and Company je zapravo naziv naziv knjižare koju je, u ulici Dupuytren 1919. godine otvorila Sylvia Beach. Njena knjižara (koja je funkcionisala i kao biblioteka) ubrzo postaje literarni klub, kultno mesto pisaca tzv. izgubljene generacije.

U knjižaru pored pomenutih pisaca dolaze i Ezra Pound,  Tomas Stern Elliot, Anre Gide, Samuel Beckett i mnogi drugi. Zahvaljujući knjižari štampano je prvo izdanje Joycovog Uliksa. No, knjižara je zatvorena, tokom 1940. godine.

Kada je Drugi svetski rat završen, Hemingway je “lično oslobodio” Šekspirovu knjižaru, no uprkos tome, ona više nije nastavila sa radom.

1951. godine, američki emigrant, George Whitman, otvara Le Mistral koji, u znak sećanja na knjižaru Sylvije Beach, 1964. naziva Shakespeare and Company.

Želeći da stvori vezu između autora i čitatelja, Whitman organizuje nedeljne čajanke i književne susrete na kojima se predstavljaju pisci, gde se priča o literaturi i čitaju rukopisi. No iako će u nju dolaziti slavni engleski autori kao što su Alen Ginsberg i Gregori Korso, knjižara je slavu stekla i zahvaljujući tome što su u njoj utočište pronalazili nepoznati mladi pisci.

Otvarajući vrata svoje knjižare (ali i svog doma), Whitman je ugostio više od 40 hiljada nepoznatih i siromašnih pisaca željnih afirmacije. Neki su u knjižari ostajali tek jednu noć, drugi nedeljama ili mesecima. Jedino što je George od njih zahtevao, bilo je da mu pomažu u knjižari i da – svakoga dana čitaju knjige.

Danas na uličnom zidu Šekspirove knjižare visi fotografija Walta Whitmana.

U izlogu, uz poneki bestseler, mogu se pronaći Keruakov Satori u Parizu i Pariz Johna Rusella. Ili Joycov Portret umetnika u mladosti, Pokretni praznik Ernesta Hemingwaya (u kojem se uz priču o izgubljenoj generaciji pominje upravo ova knjižara), Shakespeareov Hamlet i, recimo, Monografija o Johnu Bergenu.

Ispred izloga drvene klupice i stočići.

Nedaleko fontana s bronzanim ženama-karijatidama. Na drvenoj tabli, s desne strane od ulaza, kredom su ispisane reči čoveka koji se čitavog života opirao komercijalizaciji, ne sumnjajući da će upravo njegova knjižara postati turistički hit.

U samoj knjižari knjige su naslagane od poda do plafona, razasute su po patosu, po čoškovima, leže na stolicama i na kauču. Usko, drveno, klimavo stepenište (takođe zakrčeno knjigama) vodi na sprat na kojem je sobičak za čitanje. U njemu sede neki madi ljudi, zadubljeni u Joyca i Hemingwaya, ali i poneka nesrećna duša koja je već odavno pomerila s pameću i koja upravo ovde pokušava da povrati izgubljeni mir.

Kao i turisti, koji, uprkos zabrani fotografisanja, krišom beleže trenutak kada su se u Šekspirovoj knjižari zatekli. Sa istom onom strašću kojom su do malopre fotografisali ulične svirače, žonglere i gutače vatre koji se nalaze nedaleko odatle, u blizini Notr Dama. Zbog mnoštva ljudi i mirisa antikvarnih i novih knjiga, na spratu nema dovoljno vazduha, oseća se čak i memla. No, atmosfera u knjižari je daleko literarnija i prisnija od klimatizovanih prostora Viržina i Fnaka.

foto: Profimedia

Šekspirovu knjižaru, odnedavno, nakon očeve smrti, vodi Sylvia Beach Whitman. Odlučivši da izbegne atmosferu omladinskog hostela, jer je njen otac, doživljavajući svoju knjižaru kao socijalističku utopiju maskiranu u knjižaru, prihvatao svakoga ko bi izjavio da je pisac, Sylvia nastoji da očuva tradiciju.

I dalje šest mladih pisaca, svake večeri prespava u knjižari.

Istina, engleske spisateljice u retro, romantičnim haljinicama (koje deluju ljupkije i od samih Francuskinja) i mladi Amerikanci s ešarpama oko vrata i francuskim beretkama na glavi, odudaraju od starog boemskog duha knjižare starog Vitmana. No, Šekspirova knjižara je i dalje mesto na kojem se knjige kupuju, ali i mesto na kojem se o knjigama govori, u kojem se čita i piše. Upravo zahvaljujući novoj vlasnici, pokrenut je i literarni festival FestivalandCo koji je ugostio pisce poput Pola Ostera i Marjane Satrapi.

Pariz nije samo kemp, visoka moda, joie de vivre, kroasan, čaša vina u Mareu i nedeljno popodne u Jevrejskom kvartu. Pariz su i beskućnici, miris njihove mokraće po pločniku, Bodlerov splin, Balzakov Pansion Voker, tuga Per la Šeza, kič na Monmartru, najezda turista, gužva, buka, imigranti, ksenofobija, konglomerat novca i profita.

Ali, Pariz je svakako i Šekspirova knjižara, u blizini Notr dama, u ulici La Bucherie, na broju 37. Zato i postoji nada da će opstati. I da će se, ma koliko zvučalo sizifovski i utopistički, obistiniti Heseovo proročanstvo da će, što više novi izumi budu zadovoljavali potrebe naroda za zabavom i obrazovanjem, knjiga ponovo steći dostojanstvo i autoritiet.

izvor: P.U.L.S.E. /Ljiljana Maletin Vojvodić